Priprema

Nije uvijek, ali neka lutanja krenu i puno ranije od same akcije. Tako je i ovo krenulo prije dva mjeseca, objavom lutalice (prijatelja i kolege s foruma) Petra, da bi on s čevapi prijateljima po treći put gore (lokacija iz naslova) i da primaju u karavanu sve zainteresirane. Naravno da sam zainteresiran jer imam vozilo koje nije bilo gore, a po svim kriterijima je trebalo biti odavno…radi se 46. godina starom BMW-u kojeg od milja na forumu zovu “Deda”. No, ipak, interes je jedno a mogućnosti obično ne prate. Da sad ne laprdam previše o planiranju, dogovaranju, gledanju prognoze, višim silama, opravdanim i neopravdanim izgovorima…ostalo nas na kraju petoro s pet vozila (ajmo preciznije, petoro s 4 vozila i jednim Golfom), i nas pet svako malo kretali i svako malo odustajali, u ritmu promjene prognoze. Jedan sudionik karavane nije imao tu radost kreni/stani/toplo/hladno jer je morao sve organizirati puno ranije, pa i rezervaciju hotela, tako da on ide bez obzira. Vrhunac s prognozom mi je Petrova objava linka na prognozu Grossglocknera…s najavom negativne temperature i dvije pahulje snijega…u sad već kreiranu chat grupu…koja se samo nadovezala na moje laprdanje o lancima…i eto nevolje u sili…trebalo je i meni da shvatim kako je ovo slatko podlo bilo…jer mi ne planinarimo na vrh, nego vozimo cestom…no, nakon nekoliko odgađanja pada konačna odluka…idemo!

Pozor

Na brzinu (dok sam ja zakopan u čudnu spravu) se rezervira soba za 4 osobe (mudonje) u nedalekom hotelu, cijenom atraktivna, ali mali detalj malo brine…a on kaže da je soba s dva bračna kreveta…no, i za to odmah pada dogovor, što se dogodi u Stadlwirt, ostaje u Stadlwirt (ime hotela). To mi uopće ne smeta, spavao ja i u sobi s dvadesetak kreveta na kat, i sve muškići..mene lovi pozitivna panika jel Deda spreman i dorastao…vozim ga već par dana, dosta zacukava u vožnji…zapišava teritorij uljem…ali s druge strane popeo se u vinograd nekoliko puta bez pretjeranog grijanja…dva dana ranije dižem haubu, dolijevam rashladnu tekućinu koju gubi samo na dva mjesta…mijenjam opet crijeva za gorivo od pumpe do rasplinjača, jer izgledaju očajno, a mijenjao ih pred godinu/dvije…i blejim u brojne tragove ulja po bloku motora…i zaključujem da je to sve ok i da znači da ulja još ima…dan prije polaska molim starog da i on baci pogled, možda će on vidjeti nešto…pa malo podešavali smjesu goriva bez uspjeha, kašljuca, gubi takt, trese se…i tko će ga sad znati što je i popraviti…kakav je da je, ili on ili propast…a koliko u raspravi vidim druge više brine jel im lak ima kakav swirl zaostao nakon zadnjeg glancanja i jel im se felga sjaji…

Start (22.06.2016)

Sad ste već na kraju živaca kad ću više početi pisati o samom putu? Ne još, jer je jučer igrala repka (i sredila špance) u vrlo uzbudljivoj tekmi. I to gledao s ekipom, kod frenda koji slavi i rođendan, a ja obećao da ću biti trijezan do puta…uh, nije mi bilo lako, otišao (pre)rano, pomiješanih osjećaja euforije (zbog pobjede), žalosti (što nisam lokao) i zabrinutosti (što će biti sutra). I onda me još cijelu noć mučilo nešto što nema nikakve veze s ovim lutanjem, ali me budilo i kralo energiju, kao i vrućina.

Ma kakva budilica…napetost je udarila vrhunac (koliko god vozio i lutao, uvijek sam pozitivno napet prije kretanja)…hop hop na gume stare, hop hop na izraubane selene…kreće se rano (u 7), jer je moj plan voziti cestama bez naplate koliko god dugo izdržimo Deda i ja (a da opet ne kvarimo karavanu). Bacanje smrznutih uložaka u frižider, zajedno s pićem i ićem, je zadnje ostalo za napraviti…Zemo je već narihtan ugrubo da ide prema Ivancu/Lepoglavi, pa dalje prema Tržiću, gdje bi se u 11h trebali okupiti.

Jutarnje sunce već žari i pali…i očito upada u oči Zemi…pa on svako malo nešto poludi, pa bi amo pa bi tamo…ali me to uopće ne brine…uskoro se nalazimo s Petrom, a on je “imam” tj. predvodnik karavane, pa ću mu čim se ukaže prilika baciti teret izbora smjera i dalje kaskati za njim, na mlađima svijet ostaje, ja ionako imam pune ruke posla držanjem Dede pod kontrolom…i dok mi već putujemo i hvalimo se time, s odmakom dobivamo odgovore o buđenju i sliku krmeljave face iz kreveta…žao mi je ekipo, dan je divan, mi smo već do daske u uživanju…i cvilimo serpentinama kod Očure ali i čekamo da šlep utovari vozilo očito pošteno razbijeno prethodne noći…prelazimo granicu u Slo…vozimo uz radove na cesti koji mora da nerviraju Petra jer će mu prašina pasti na lak i felge…a na chat dolaze prve stvarno zabrinjavajuće poruke…i tu ne mislim na one o gužvi u Konzumu i turistima…nego o tome kako je kolega nakon cjelojutarnjeg poliranja felgi krenuo i ubrzo se vratio zbog jakog lupanja iz smjera zadnjeg desnog kotača…u šali mu pišem da izvadi polirku iz felge…ali mi biva žao…pa dajem neke druge prijedloge, ali i javljam Petru (koji ne prati chat).

Uglavnom, u razmaku od nekih 20min oko dogovorenog termina okupila se veličanstvena trojka (Petar, 530i, 230ks…Roberto, 328, 192ks…ja, 1600-02, 85ks i godina više nego njih svo troje zajedno) i jedan Golf (gen.7, R-line, 150ks dizlo), na Petrolovoj benzinskoj u Tržiču, i u hladovini nekog drva, grickajući pistacije, donijela tešku odluku…i primijenila Top Gear pravilo “we do leave man behind”…te nakon zapišavanja terena krenula hrabro naprijed, tamo gdje su mnogi (pa i od nas) bili…iako mi je donekle laknulo kad nisam prvi odustao dodatni teret je stavio prvi pravi izazov za Dedu pa posljedično i za mene (Loibl Pass)…uzbrdo je to manjak snage pa vozim “flat out” uz bučno negodovanje bregaste koje se pravim da ne čujem…a nizbdo kočnicama pomažem većim kutem prednjih kotača pa se jadne 11 godina stare balon Mišelinke savijaju i zavijaju i dok si rekao keks, evo nas lutamo Austrijom…i lutali bi mi tako da kolega Roberto nema manjak plina a višak popijenih sokova….pa u izgovoru tankiranja skreće na benzinsku…a mi se zaustavljamo na prvom parkingu. Hrvoje gunđa kako je zaboravio upaliti hlađenje pretinca s cugom, a ja vadim orošenu flašu vode iz svojeg…uz komentar “a u pm, i ja zaboravio” da mu olakšam muku…Roberto u međuvremenu stiže, ali niti je točio ni istakao…pa cupka, okreće se oko sebe…i odlijeće u potragu za wc-om…a mi lagano dalje…vruće je…sad već opako…i vrijeme je da pokušam shvatiti koje je bilo razmišljanje bmw inženjera zaduženih za klimatizaciju u ovakvim situacijama…paljenje ventilatora ne pomaže…iako začudo još uvijek radi nakon toliko godina…otvaranje prozora rezultira turbulencijama oko glave i to mi se ne sviđa jer imam urođeni strah od propuha (kako bi rekao Mile K.)…a leptire nisam nikad okretao do kraja…pa vrtim korak po korak….i svakim korakom stvar sve bolja…i kad su malo preko 90 stupnjeva događa se čudo…buka oko glave dovoljna da se ne čuje mlinac pod haubom ali bez propuha, a prostor oko nogu, volana i ruku u vrtlogu zraka davajući osjećaj rashlađenog zraka iz klime…sjajno…odličan dan je postao još bolji…table za GG brinu da nitko u krugu 100km ne promaši, ali i da svakim kilometrom dižu zazubice…jer i ova cesta, kojom se vozimo, odlično izgleda i prolazi divnim krajolikom s pogledom u planine.

Ostalo je još nahraniti i Dedu (ja već dva sendviča pojeo), kazaljka pokazivača goriva se spuštala neočekivano polako, i kako nismo naišli na Shell morao je Eni uskočiti u pomoć. Pokazivač dnevne kilometraže pokazuje okruglih 400km, a pun do vrha s 30l…sve gledam i ne vjerujem, stiskam još, na što podriguje van…pun do čepa…7.5l/100km…daj me nemoj zezati…s flat out dionicama i 4 brzine…jasno je zakaj zacukava, pa fali mu goriva :)…kako ušparao na gorivu, tako se odmah bacio u trošak i kupio maskotu, da na slikama pravi društvo Dedi, i to tematsku, kornjaču tužnih očiju s cvjetićem na leđima…mi spremni…a i Roberto nakon zapišavanja terena i oblačenja u ratne boje…a i Petru je dovoljno blizu da vadi aparat i krene sa slikanjem…istina, izvadio bi on ranije, i trebao je…ali nekako sam imao osjećaj da ne želi forsirati ostatak…Hrvoje i njegov Golf na sve to gledaju sa strane, i tu mi već kipi u glavi, ne mogu se sjetiti kako u Top Gear specijalima zovu omraženo rezervno vozilo, a neodoljivo me podjeća na VW Bubbu iz Botswana Special epizode…

Ponovljeni start

I tako, nakon 7 i pol sati na putu, dva uništena sendviča i koji litar tekućine s volanom u rukama, 400km svakakvih cesata u kotačima i 30l spaljenog benzina, nalazimo se u podnožju ceste na koju smo došli. Sada treba sve zaboraviti i čistih misli krenuti. Povremeno bi doletjelo kakvo nebitno pitanje o ručku, pivi, odmoru…ali sve smo ih vižljavo izbjegli…kome to treba kad je ovako lijepo vrijeme a cesta čeka? Do samih naplatnih kućica (35eur je ulaznica za auto) se Deda već gadno znojio…flat out u drugoj, tu i tamo treća…a uspon ne prestaje…dajem sve od naše kombinacije kako nebi zaostajali…probleme držanja ritma pojačavam pokušajima slikanja u vožnji ali ih kompenziraju kamioni i radovi na dionici prema vidikovcu kojeg je jednom i sam car Franc-Joža posjetio…i koji je sad nosi njegovo ime. Ta dionica bi trebala biti dragulj cijele ceste, ali danas/sada ne blista u punom sjaju. To me ne ometa da napravim pokoju sliku na lokacijama gdje to i inače radim. A dok se ja mučim s aparatom Hrvoje traži osvježenje u blizini vodopada…neznam jel ga umorila vrućina kad je izašao ih ugodno rashlađene kabine Golfa, glad ili vožnja…

Putem još koji put stajemo, karavana se drži donekle zajedno, i eto nas na parkingu vidikovca….i tu kreće tko/što/gdje/kamo? Naravno, neki moraju prvo označiti teritorij (pogodite tko?), neki bi možda kupili suvenire, neki bi jeli…ali sve rješava Petar…on bi do jezera…a kako sam ovdje već 4. put a ni jednom nisam ni krenuo u tom smjeru…spremno i srećom bez razmišljanja prihvaćam izazov…a izazov se svakim korakom pokazuje sve zahtjevniji…jezero izgleda blizu a nikako do njega stići…i Petrove navlakuše o udaljenosti ili vremenu postaju sve više zabavne…jer sve miriši na onu jednu ludost koju uvijek moraš napraviti i koja ostaje najdulje urezana u pamćenje, i koja će uvijek biti ponavljana kad se spomene ovo putovanje…i da, spustili se mi do jezera, oprali i noge u njemu, mogu samo reći da je “hladnije od taštinog srca”, i poprilično gladni, blijedi i umornih nogu vratili nazad…u ni više ni manje nego dva sata…

Na kraju ispalo sjajno što se ove ludosti tiče, izgubili nismo nikoga putem a motivacija za povratak su nam bila tekuća i kruta pitanja koja su nam se skrivala u vozilima…mada mislim da bi putem neki zamijenili skupo staklo objektiva za malo vode u flaši…samo da je više ludih poput nas bilo. Dok smo nekako uspjeli do daha doći, shvatili smo da iako sunce brzo pada i da iako je već solidno debelo popodne, moramo riskirati nešto vremena i prigristi…pa brzo ulijećemo u vozila i biramo odmorište u hladovini (Pero ga ciljao od vrha)…vadimo sendviče (iako je vozač Golfa za kaznu trebao donijeti sendviče za sve, da smo na to računali umrli bi od gladi) i razne delicije pod 45…ima tu od Konzum mortadele, sira, krastavaca pa do mesa iz banjice i kosane masti…i sve je fino…na ovom zraku…hladnom zraku….nakon penjanja po suncu, vjetar u hladovini reže oštro na koži…Pero odabrao lokaciju jer je zadnji put na njoj super slike napravio, ali mi se čini da se radilo o drugom dobu dana, sad su planine u suncu i teško je dobro osvijetliti aute u sjeni…ali nas to ne smeta da paradiramo…došao i moj red za poziranje…i prošao…i sad ću se ja maknuti…okrenem na zub (kako inače Deda pali) a ono ništa….okrenem ja odlučnije ključ, aku nov, vrti se mašina ali nema života….ma da, navikao na flat out…stiskam gas do poda…i za koju sekundu anlasanja budi se…dobro je, onaj opaki Golf se već spremao na smijeh iz prikrajka…i zato nema njegove slike…

Nakon hrane i pića, sigurno bi nam se prispavalo, samo da je toplije bilo…ali ovako bistrih glava vrijeme je dalje ići, prema sladoledu kojeg sam obećao platiti…nema sad potrebe za karavanom, nemamo gdje zalutati…pa ja nekako ostajem na kraju…i nisam ni stigao reći da je Hochtor s 2504 mnv najviša točka ceste…pa su oni projurili bez slikanja…a ja dobio jednu od ljepših slika Dede i kornjače…

OK, ja sam mislio da su me ostavili, ali ispostavilo se da kolega čeka s druge strane tunela…lijepo od njega…i iako se već nazire sladoled…još jednom je vrijeme za poziranje i ludorije na snijegu…

pa još jedno poziranje na usponu do sladoleda i na parkingu…i nemojte pomisliti da kut uspona nije prirodan…strmo je, fest je strmo…i zavoji su uski…i nemojte misliti da sam pobrkao lončiće s onom izjavom o najvišoj točci…kad je ovdje tabla 2571mnv…ovo nije dio ceste ;). Na parkingu nas malo zabavlja svizac koji je očito ogladnio pa pokušava nešto užicati od malobrojnih preostalih posjetitelja…ali neke zabavlja i testni primjerak Audi vozila koji je prepun žica, računala i poluotvorene haube…na terasi ugostiteljskog objekta nema nikoga…a razlog se (osim svježine) skriva većinom u tome jer Austrija igra svoju utakmicu na euru…osoblje je ipak nekako našlo vremena i za nas, potamanio ja jednu Vruću Ljubav (Heisse Liebe) koja baš i nije vruća bila ali daleko od toga da je loša bila…i na kraju nisam ja platio…

Obzirom da brojim najviše posjeta, dajem prijedlog nastavka…vožnja u slobodnom stilu do naplatnih s druge strane, okretanje pod 180 pa tutanj nazad i u smjeru hotela…vremena ni sunca više nema nešto, sutra se nikome neće davati 11eur za ponovni ulazak, sad je vrijeme za odraditi sve što se može…prijedlog usvojen…i dodatno napominjem, ako me ne vide u pozadini, neka ne brinu, nisam se pokvario…to ja guštam…već mi bilo malo žao Dede, što sam mu sve bez neke posebne potrebe danas radio, i stvarno mislio lagano…

Eh, jedno je misliti a drugo je pasti pod utjecaj…neznam kakve mi droge ovaj stavio u Vruću Ljubav, ili mi mozak ostao bez kisika…kad sam uočio skoro praznu cestu i kolegu Roberta (s on board kamerom) iza sebe…sav razum je nestao…i leti Deda kontrolirano nizbrdo…pred zavojima kočim kočnicama, motorom koji zvoni lancem i bregastom, previše smotanim kotačima, zubima, otvorenim leptirima….pa Deda napinje tetive da održi kontakt svih kotača s podlogom…pa ravnica nizbrdo, pa opet šaltanje u drugu, zavijanje i još jedan zavoj svladan…i tako neko vrijeme, uz jedno/dva preticanja…i upali mi se haragei…neznam kako bi to drugačije objasnio…jer u kabinu nije došao smrad kočnica, efikasnost kočnica se nije nešto smanjila, čak u tolerancijama, papuča se normalno ponaša ali neka neugoda se uvukla…i ja se odmičem desno da kolega nastavi…puštam gas i klizim prema idućem zavoju…u kabinu ulazi smrad kočnica…i sve sa strahom gledam u smjeru odlaska Roberta jer je on jedini projurio…da nije spalio kočnice…pa testiram svoje…i kad ono…kočim ja, kočnice ne rade…absolutno nikakav otpor na papuči, direkt do poda…pumpam drugi, treći, četvrti put…ništa…uh…ide zavoj, sreća kvačilo i getriba još dobro rade…usporavam koliko mogu i vidim mali parking, skrećem, povlačim ručnu pomalo panično…Deda blokira zadnje kotače ali ne staje, jer sam na makadamu…i već ciljam da li ću nazad na cestu ili se zaletjeti u neku škarpu…izlazim koji centimetar nazad na cestu…ubacujem u rikverc i na parking…dobro je…u komadu smo…dižem haubu, ulja ima, čak možda i više nego na startu…ne dimi se ni iz jednog kotača…pa čak ni smrad ne osjećam…vraćam se u auto, stišćem pedalu kočnice žustro i do kraja i tek nakon 7 pumpanja prima malo….i odmah popušta, do idućih 7 pumpanja…to je to, bremsen kaputt…a zlokobni Golf prilazi…ma sve je OK, meni i kočnicama dosta, samo vi dalje ja ću uzbrdo…i vozim ja tako uzbrdo, sad stvarno bez pritiska papuče plina do poda…i uspinjem se lagano…a pred očima mi prolaze slike života…sreća moja da mi mozak spor…da se ovo ranije odigralo možda bi me panika ulovila…ali sad sam donekle siguran dok ne dođem do vrha…a ako do tada ne prorade…neznam što ću…čekati još…odzračivati sistem…nemam pojma…i tako razmišljam o svemu osim o krajoliku…dok konačno nije počela pedala oživljavati i primati nakon recimo tri pumpanja…tri pumpanja su super, s tim bi se možda upustio i u spust…budi se nada…i skužim lokaciju gdje sam s motorom prošle godine napravio super slike ali se ne vraćam nizbrdo do nje nego biram jednu uzbrdo…i radim još pokoju sliku…bar dok je još u komadu (sad se već lagano mogu i šaliti na taj račun)…Deda je skoro imao ratničku smrt (a obzirom na elemente sigurnosti, vjerojatno i ja s njim – za one koji neznaju, Deda nema ni pojaseve)…ali još uvijek dobro izgleda, čak ga se ni svisci ne boje pa u velikom broj šeću oko nas…

Nakon poziranja, krećem malo sretniji dalje, kočnica je tu ali joj ne vjerujem…ekipi pišem u chat da ja odoh u safe modu prema hotelu (opet ja na drogama, pa tko bi na ovakvoj cesti gledao u telefon i što netko piše na chat) i svejedno lagano nastavljam s usponom, pa još jednom pokušavam stati (i slikati) i sve se čini dovoljno dobro da se ohrabrim u spust na drugu stranu…konačno je Zemo prestao vikati da se polukružno okrenem…opet smo u pogonu, šokirani ali dovoljno drski da odbacimo pomisao na Golfa… 🙂

Spust je bio spor, sigurno puno sporiji nego je možda realno bilo potrebno…druga brzina i kočenje motorom koji glasno negoduje…ali sad sigurno više kočnice nisu samo 46 godina stare, već 46 godina i jedno gadno pregrijavanje…još jedna recka u životu…ono što nas ne ubije možda nas opameti :)…prolazi i Roberto i snima naš prolazak, ne pada mi na pamet da stanem…prolaze kasnije i svi zajedno…samo vi, imam ja vremena…sad mi nije više uopće bitno da li će netko stići na vrijeme u hotel na check-in (koji je do 21h)…sad mi je samo bitno da nas šlep ili Golf ne zapadnu…i sad tek kužim koliko je nizbrdo (uzbrdo)…nemam uopće pojma koliko me ekipa čekala (iako sam im rekao da gibaju)…ali skupili se na naplatnim…i sad već hrabar kao Lassie…zaustavljam se u Top Gear stilu, povremenim blokiranjem zadnjih kotača ručnom…što izaziva smijeh ekipe…zamalo mi došla volja da zadnjeg kvrcnem ali nije bio Golf pa sam odustao…

Dan je bio dug i naporan, u hotel se dovukli kasno…ali očekivali su nas…nema uopće veze što nitko od nas nije kolega koji je rezervirao i odustao…ne trebaju ni nikakvi dokumenti…plati pa možeš u sobu…a još brže od toga kako smo ušli u sobe smo izašli u potrazi za pivom…oni slani naresci traže gašenje, a kod mene piva i cigareta znače nagradu za još jedan krasno ispunjen dan…a bio je ispunjen…pravo… Hotel ima šank, i TV, i tekmu na TV…ali u 22h se sve gasi/zatvara…što znači da smo uspjeli jedno pivo donekle na miru popiti…barem mi koji nismo odmah krenuli u označavanje terena. Šetnja selom ne otkriva nikakve novosti, mrtvilo potpuno…najbliža hrana 15tak kilometara…a što ne…svi u Golfa i gas…a ja gledam u silu dugmića, ekrana, svijetlećih gadgeta…koji blješte vjerojatno kao i moje oči…a meni draže moje 4 kontrolne lampice u Dedi…koje ponekad i ne rade kad bi trebale…objekat s hranom koji smo pronašli radi do 23h i u tih preostalih 20min smo se mi na lijepom našem jeziku dogovorili, potamanili i platili hranu i rundu cuge…pa još jednu rundu na terasi obližnjeg fast food-a…i meni se počeo gasiti život…i na povratku nisam imao volje ni za tuš (od smrada nitko nije umro) ali naravno nisam mogao otići spavati prije nego bacim oko na slike (na premalom i preslabom laptopu), i da se javim na forum da smo živi…19h na nogama, 500+km…

Perin kutak:

Grossglockner je mjesto koje je dovoljno blizu i dovoljno atraktivno da ga vrijedi posjećivati najmanje svakih nekoliko godina, a koji će kriterij za “nekoliko” godina biti, neka svatko procjeni sam za sebe. Ustanovio sam da mnogi koji ga posjete, zapravo se tamo jednom žele vratiti, ili iskušati barem nešto slično u budućnosti.

I ove sezone, trojica su htjela osvojiti visoku alpsku cestu, mada je na kraju tek jedan od njih uspio poći. Zato su mu uskočili drugi junaci, neki od njih stari i prekaljeni, a neki jednostavno odgovarajuće entuzijastični da ne pitaju mnogo za sat i mjesto. Zato će dvojac kojem nije bilo suđeno to u svakom slučaju realizirati čim uzmogne, nadamo se vrlo skoro, da i oni ostave vrijedan komentar i atraktivnu fotografiju s mjesta zločina. Mjesto zločina indeed, jer je vožnja ove godine bila zaista prstohvat nekulturna.

Kad se ekipa od četvero junaka skuplja s raznih strana Hrvatske, zapravo se dogodi da je konačno mjesto nalaska i ekipnog polaska smješteno vrlo duboko u Sloveniji, u malenom gradu Tržiču ispred kojeg stoji prvi od prijevoja koji se namjeravaju osvojiti. Ekipa teško da može biti raznovrsnija, tu ima vozila od skoro pola stoljeća, preko limuzina i karavana s motorima udžbeničke konstrukcije danas opjevanima, do onih koji imaju klimatizirane pretince za rukavice, koji su klimatizirani samo kad su aktivirani. I mogu voziti vrlo brzo, a da pritom ne troše više od kusur litara na sto kilometara. U međuvremenu, bolje orošenu bocu vode proizvodi mobilni frižider smješten iza sjedala u polustoljetnom dedi, nekad lideru klase, danas iskustvenom lideru, duhovnom vođi.

Iako sam ja bio kakav-takav vođa logistike, pa sam se nalazio na čelu kolone, koristio mobitelsku navigaciju, dobro ili krivo odlučivao gdje ćemo stati ili napraviti odmor. A stajanki na ovakvom putovanju uvijek ima, jer nije cilj samo destinacija, već i sve ono između. Pa se onda vade fotoaparati, traže mjesta za zapišavanje, sjedi uz ljekovite slapove, kupuju se maskote, opet se traži mjesto za zapišavanje…

Premda smo do zadnjeg trena strahovali oko vremena kakvo će nas dočekati na planini na kojoj ionako pravila za vremensku prognozu nema, čim smo mi došli, sunce je rezerviralo svoj termin. Uvjetno rečeno, jer smo po takvom ozeblom suncu krenuli i na poluplaninarski pohod prema dolini, udolini, depresiji, kako za koga. Močili smo noge u posljedicama otapanja glečera, doduše ne dulje od onoliko trenutaka koliko bi bilo dovoljno da više ne osjećamo nožice. Fino je osvježilo stopala i revitaliziralo cirkulaciju, sve tamo do trećine uspona – na vrhu smo se (opet) kupali u znoju, ravnali kralješnice, sa željom da se što prije kupamo u točenoj pivi.

Da, ono sunce jeste rezerviralo termin, ali mi smo hrpu vremena proveli u avanturama po kamenjaru, tako da smo piknik uz jezerce već obavljali u hladovini koja je zahtijevala opremu dugih rukava. Nije frka, jer iako su limenke piva sramežljivo provirivale iz torbi, to je ostavljeno za kasnije – ustupivši mjesto suhomesnatom i masnom.

Dobro da se nije počelo prerano piti, jer dok smo nastavili s vožnjom, s vrha Franza Josefa, prema vrhu Edelweiss, toliko smo se zanijeli vožnjom, da smo kasnije hladili kočnice. Toliko da sam propustio zastati na Hochtoru i tamo učiniti neku fotografiju – fotki ima mnogo, ali da ih vijesim na zid, tek desetak ih je kalibar za tako nešto. Što je na kraju krajeva, i dovoljno i statistički uobičajeno.

Da se vratim na vožnju, koja je bivala sve bržom, tako da bi jedan prestigao drugog, sve do momenta kad se nismo već ozbiljno brzo šrekali zavojima, poneseni preglednim zavojima, dalekosežnim pogledom i gotovo nikakvim prometom osim par Rusa, Litvanaca i sličnih. Deda je neočekivano i povremeno jako dobro pratio ritam nešto snažnijeg preostalog trojca, mada je pri spuštanju na drugu stranu alpske ceste porazio kočnice i bio primoran ostati na hlađenju istih. Neki od nas su isključivali kontrole stabilnosti, nekima su škripile gume, nekima oboje, a neki su došli s vozilima na dizel. Grossglockner na ovaj način bio je novo iskustvo, po prvi put mi je falilo snage u motoru, ali dok je to prolazan dojam, prvi je put da sam s Peticom potegao na put ovakve kategorije i zbog toga mi je izuzetno drago, jer čovjek nakon toga postane povezaniji s vlastitim autom te se to čini kao zacementirani početak nekog duljeg odnosa.

Navečer smo zbog mnogo hodanja i kilometara pod kotačima kasno stigli u hotel, pa smo za njegovim šankom ispili samo jedno pivce, koje je doduše bilo najbolje jer je bilo najiščekivanije. Nismo put označili osobitim gurmanstvom, jer smo većinom jeli neke pizze, ali smo bar popili još koje pivo. Tako smo se kasno vratili u sobu da su se neki brže, a neki tek nakom dumanja po laptopu, srušili u krevet, a svi zajedno su zaboravili otvoriti prozor sobe ne bi li se unijelo malo svježine u spavanje.
.

taho+video kutak

Dan drugi

Nakon dana prepunog događajima, višesatne vožnje (za mene i moje vozilo u izazovnim uvjetima), vrućeg i hladnog propuha, nepravilnog i kasnog hranjenja, značajnog  fizičkog napora visoko iznad razine mora, miješanja nekoliko vrsta piva te na kraju spavanja u zajedničkoj sobi za većinu ekipe, drugo sam jutro očekivao sve osim uobičajenog. A kad ono, nisam bio pospan iako sam kasno legao, budio se samo jednom iako sam bio uvjeren da mi savjest neće dati mira…nisam bio ni nešto umoran, iako se krevet nisam usudio previše istraživati da ne pronađem i izbezumim kolegu…ali svejedno se nevoljko dižem čak i kad lupanje po vratima znači da kasnimo na doručak.

Danas nekako ne žurimo, sretni što smo jučer odradili i preživjeli, a danas se trebamo “samo” vratiti doma. Možda bi trebao bolje, više, jače opjevati ljepotu ceste, s brojnim jakim strminama koje troše konje koji uspijevaju disati na toj visini ili u drugom smjeru kočnice, preglednim zavojima, kvalitetu asfalta ili predivno vrijeme. No, sve se to većinom vidi na slikama, a i već sam više puta pisao o tome. Ono što je bilo posebno ovaj puta je bila praznina ceste. Toliko malo ostalih vozila (koje na ovoj lokaciji možemo zvati smetalima) nikad nije bilo.

I dok još dio ekipe tamani doručak, ja s strahopoštovanjem prilazim Dedi. Što god me sad dočekalo na parkingu (da neće upaliti, da ne koči, da je ispustio neku tekućinu) neću mu moći zamjeriti. Time je moja sreća bila veća kad je ispalo da brinem bezveze i da čak i pali, ajde recimo normalno za lokaciju. To je to, mi spremni (do vrata pakla (Turkmenistan) i nazad ako treba), ostaje samo pitanje kojim putem. I tu opet Petar briljira…ajmo preko Kranjske Gore i Triglava…sjajna ideja koja se i ostalima sviđa…naravno jer nitko ne želi da ovo putovanje prerano završi. Popunjavamo zalihe tekućine na javnoj česmi i tutanj na cestu…ali ne tutnjimo njome, nego gmižemo. I to ne radi prometa ili ograničenja…naš imam je jutros ubacio svoj automatik u neki čudni mod, nepoznat do sada, i klizi ritmom 50/80. A to je malo sporo čak i za Dedu, a kamoli za ostale sudionike (ograničenje je 100 izvan naselja). Jedan se čak ohrabrio i bez poštovanja starijih, pretekao našu karavanu, ali je u tome kratko uživao do susreta s organima reda. S vremenom se i Petar probudio, a možda je pomoglo što smo kod stajanja i tankiranja (pogodite čijeg) naglasili ograničenje, pa sad idemo normalnijim ritmom. Danas sam čak upalio baterijski zvučnik i spojio na telefon, koji još u sebi ima playlistu prethodne vlasnice, pa slušam pomalo pekmezaste note. Sve to zajedno (miran ritam, lagana muzika i u glavi vrtnja slika od jučer) je rezultiralo da izgubim priključak s karavanom. No, zato je tu zlokobni Golf u retrovizoru da me probudi i brže bolje ulovim zaostatak.

Nisam dosad ništa spominjao potrošnju na planini, jer je po ponašanju kazaljke izgledalo nestvarno, palac mjerom bi rekao oko 15l/100km prosjek. Sada kad je imam konačno našao Shell nisam dvojio oko izbora, ide 100 oktanska nagrada. Baš me briga što nema razuma, gorivo za kakvo je Deda rađen odavno nema za kupiti. Brz izračun kaže da je prosjek pao na 8,5l/100 i to zahvaljujući današnjem ritmu. Možda je podsvjesno, ali da bolje ide s ovim gorivom sam se uvjerio na 18% uspona prema Wurzenpass-u. Flat out u drugoj (opet 🙁 ) završava 10km/h većom krajnjom brzinom…ok, možda je do manje nadmorske visine, ali pustite me da vjerujem u gorivo, jer teško da se auto tak sad razradio 🙂 . I tako, kilometri i minute prolaze, Slovenija dolazi. To je jako obradovalo naše kuhare pardon plinaše, koji su odmah namirisali mogućnost jeftinije vožnje i pohrlili na benzinsku. Jedino smrknuti Golf i dalje stoji sa strane, upaljenog motora, ne otvara vrata a ni ne spušta prozore. Opet je vruć dan i šteta bi bilo pustiti svježinu da pobjegne iz kabine. Golf nam dosad nije bio žedan uopće, iako je i njega planina natjerala da popije, a nije se ni na visinske probleme žalio, samo, koliko sam čuo, kočnicama nije lako bilo. Ponuđeno hlađenje s gnušanjem odbijam (ok, ne s gnušanjem nego radi zdravog razuma (tko vjeruje da imam), 10min klime mi nebi ništa dobro donijelo).

Sunce piči mi roštiljamo (tj. barem ovi što šerajzlin imaju) penjući se na Vršić. Cesta je izazovna, ima zavoja, ima uspona, ali iz razloga niske nadmorske visine dosta zatvorena drvećem. Lakat zavoji su u kockama, pa to “zabavlja” bicikliste, pokojeg motoristu a i ove spuštenog ovjesa čuva od razvoja bubrežnih kamenaca, za Dedu je to prirodno okruženje. Ukupno gledajući, ovjes je radio izvanredno. Nisu lijepi prizori za ostatak ekipe jer nisu navikli na tolike nagibe, i u početku nije ugodno ni za volanom biti, ali kad se stekne osjećaj, radi stvarno odlično…i kod pretjerivanja drži sve kotače na podu, što je posebno bitno za zadnje. Stajemo putem za poziranje, stajemo i za pogled i slikanje drvene Ruske kapelice koju su 1917. izgradili preživjeli ruski vojni zarobljenici kao uspomenu na žrtve pale tijekom gradnje ove ceste (slovenski Road of Bones). Stajemo i u potrazi hrane, ali bez uspjeha. Za svašta mi stajemo, ali karavana se ne zaustavlja na najvišoj točci. Karavana ne, ja da…brzinska slika i eto digitalne uspomene na taj trenutak.

Bio sam uvjeren da ću prvo motorom ovdje ali lutanja su čudna, nikad neznaš kuda će te odvesti. Za ostatkom karavane ne žurim, kočnice rade ali nekako nisu onako odlučne pa ne izazivam. Okupili se na odmorištu i riješili zaostatke tekućih pitanja iz Robertovog frižidera. Znao sam da nebi trebao, ali kud svi tud i ja. Koštalo me to malo glavobolje kasnije, ali teško je znati jel baš ovo bio razlog. Hranu smo pronašli u Kobaridu, ali ne od prve (15h je ipak kasno vrijeme za ručak ovdje) i ne baš gurmansku, kad nemožeš naći bolje, pizza je OK, jedna mala ljuta uvijek pomogne. I tu smo nekako svi shvatili da je vrijeme rastanka prerano stiglo. Hrvoju gori pod petama jer ima obveze, on će prvi i najbržim putem, konačno da se i taj zlokobni Golf makne iz pogleda. Petar će prema Zagrebu, a Roberto bi doma ali nezna kojim putem. A ja? E to ni ja ni moj Zemo nismo znali. Znao sam samo da autoput ostavljam za zadnju opciju. I onda, opet patim od gubitka kisika u mozgu, i ničim posebno izazvan, biram adventure mod na Zemi (opcija najkraćeg puta) na što on nestvarno brzo odgovara rutom od 300km i 6h vožnje, u 16h popodne. Odmah je bilo jasno da će boljeti, ali mi za odustajanje neznamo. Još kad sam shvatio da ruta ide preko Tolmina, u očima mi se upalila iskra, na brzinu upozoravam ekipu na tu dionicu i dok oni hlade uzavrele kabine i mijenjaju muziku u CD changeru, ja se već hladim na cesti i odlučno sam krećem u zadnju dionicu. Sad više nema vođe puta, nema zaustavljanja za pišanje ili tankiranje. Ostala je cijela flaša mineralne i kutija kikirikija. To je to, gas…do Tolmina nekako…od Tolmina aktivno. Uska je cesta, zove na brzu vožnju, ali ima prometa, kamiona i motorista koji sijeku i nema baš zujanja okolo, a kamoli na lijepu boju Soče. Tko zna kada i kako bi ovo završilo da Zemo ne okreće u šumu. Shvatio sam odmah da slijedi rally stage, ali još imam dovoljno volje i energije da slijedim uputu. Tih 20tak kilometara je bila najteža i najlošija dionica cijelog puta. Asfalt loš i širine modernog auta, cesta s dijelovima bez bankine, s dijelovima krož šumu gdje valjda jedino šumarski traktori voze, s jako strmim dijelovima, a nepregledna i bez obzira na skoro nikakav promet pokušavam istegnuti vrat da vidim hoće li nešto iskočiti. Do povratka na normalniju cestu potrošio svoju energiju za avanture, a i Zemo se opametio i sad zna kojim je putem najbrže.

Povremeno se javljam na chat i gazim SLO koliko brzo pravila dozvoljavaju. 4 puta prelazim iznad autoputa, povremeno nerviram Zemu jer namjerno ne slušam a povremeno ga nerviraju ceste koje ne poznaje…ali nekako, svi skupa složni, smanjujemo preostale kilometre, Kad sam imao osjećaj da je zahladilo temperatura je još bila 30. Sreća što nisam vidio brojke kroz dan. Nakon nekoliko sati bez pauze počinjem osjećati konstrukciju sjedala, trne guzica. Posljedično i noga postaje teža, pa možda više ne pratim sva pravila, vrijeme do destinacije pada sve brže. Ekipa se javlja, svi već stigli doma a ja još gledam nasade hmelja… nema predaje…i nebi ni stao da nisam došao do kraja Slovenije. Slovenac nema pitanja, ali mlada hrvatska policajka gleda malo auto, malo putovnicu…sve se nešto razmišlja i ohrabruje…Nema pojaseve? pita ona…nema…Koliko ima godina?…46…Koliko ide?…160…Još uvijek?…valjda, nisam na Grossglockneru uspio isprobati odgovaram ja… Bravo Deda, još uvijek možeš zatitrati srce djevojkama, bolje ti ide nego meni…

Nakon 5h vožnje bez pauze stižem pred lokalnu birtiju. Nije mi putem, ali puno toga mi nije ovih dana bilo putem. Odlično iskorištena dva dana, 1000km svega osim dosadnog autoputa, iako sam umoran već i sada se postavlja pitanje kuda, kada i čime krenuti dalje, što prije, što udaljenije….a za Dedu treba pripremiti lanac, urediti glavu, provjeriti kočnice…zaslužio je…naklon do poda. Hvala Deda, hvala ekipi koja je imala razumijevanja, hvala Petru za vođenje i slike, hvala Hrvoju za pogled na Golfa, hvala Robertu što još nije poslao pravi video…

Perin kutak:

Lijeni polazak drugog jutra iz sobe prouzročio je, posljedično, i kasni dolazak tog dana kući. OK, ne samo sporo dizanje iz kreveta, već i dosta kilometara koje smo zamislili i taj dan. Povratak preko drugog prijevoja s druge strane Karavanki, uspon na Kranjsku goru, vršičkom cestom preko Triglava, iznenadivši se ambijentom i ozračjem doline Soče. Sunce je pržilo (o tome vam više može reći Danijel čija su kola opremljena tropskom klimom), trbuh gladovao (opet je dobio uglavnom pizzu), spremnici plina su bili prazni, a čak je i onaj dizelski posustajao.

Hrvoje je poslije ručka pohitao prema kući igrati kvizove na kojem su ga dočekala pitanja izravno s putovanja, Danijel je nastavio strpljivo slijediti duhovito niska slovenska ograničenja brzine, a Roberto i ja smo od Kobarida do Logateca ponovili spirited driving na način da smo povremeno zaista plesali na limitu mogućnosti. Toliko smo brzo vozili, da kad smo odlučili stati uz rijeku Soču, ona uopće više nije bila prekrasne tirkizne boje kakva je na početku. Tko zna jel u tom zemljopisnom trenutku zapravo to uopće više i bila Soča. Treba se jednog dana vratiti pa provjeriti. Kao i na Grossglockner. Kao i na pivo.

taho: