2 sata petka 13. u Hrvatskoj

Konačno je osvanulo relativno suho jutro, prije više od 5 dana sam trebao usprskati vinograd (barem ono što je od njega ostalo nakon havarije koju je (i još uvijek) uzrokovala Zlatna žutica. Zlatna groznica, koju su pak uzrokovali naši nogometaši, je kriva što nema nešto posla ni jutros, ali svejedno spremam laptop u ruksak, nikad se nezna.

Iz bratove garaže, vadim stari auto, i nekako nagovaram psa da mi ide raditi društvo. Ništa ne govori da bi dan mogao biti drugačiji od drugih dana, pa makar i bio petak 13. No, ipak je dan drugačiji, barem ova prva dva sata na nogama. Zašto?

Krenem ja u kućicu za alat da uzmem vrhunsku akumulatorsku špricu njemačke labele a izrađene u Kini, a Rubi kreće pogledati da nije neki od susjeda imao kakav roštilj u vremenu dok je nije bilo. Taman gurnem ključ u lokot, nešto šušne iza mene. Lijepa velika i dugouha zečica skoro nečujno i bez neke žurbe odlazi ispod mog stola pa preko vinograda. Baš super da nisam stigao pokositi oko klupe i stola, eto njoj lijepe hladovine i mira za spavanje, mislim si ja. Ali svejedno, moram gurnuti nos…a kad tamo, ne prvi put zadnjih godina, nekoliko malaca se pravi mrtvo, iako im oči sjaje životnom energijom.

Znam da će mi u zimi opet glodati koru s voćaka, i da će vjerojatno opet višnja maraska najgore proći, ali nekako mi srcu drago što su kod mene od cijelog brijega našli mir, pokušavam da ne ostavim nikakav svoj miris oko njih, samo ih slikam. Rubi je nažalost morala u klijet, bojim se da oni ne bi shvatili njen smisao za igru. I tako opet, iako sada ne pucaju sportaši s trap municijom, ona opet neće moći uživati na brijegu.

Miksam svoje eko mumbo-đumbo vračolije i polijevam vinograd. Red je krenuti u berbu sitnica koje na ostatku brijega rastu. Ima nešto kupina kojima odgovara ova godina kao i vrganjima, za razliku od vinograda na kojem se vidi da sam i sa zaštitom zakasnio.

Ima tu i borovnica, ove nisu lokalne, kažu američke, ali izgleda da im zagorska zemlja i suhe iglice dalmatinskih borova dobro pašu. Naravno, nije da samo zečevima odgovara kod mene, pa od raznih razbojnika koji mi ih žele ukrasti branim plastičnom mrežom. Nećeš razbojniče!

Maline su dale svoje, i nađe se još samo poneka zaostala, taman da ostavi divan okus u ustima. Ali su zato šljive blizu. Ni one nisu domaće, nose ime grada u Srbiji (čačanke), ali i njima ovdje odgovara i među rijetkima su preživjele ovu godinu zasad. Yamlina, za koju nemam ni pojma odakle je i tko je to križao, isto pokušava ove godine prve plodove dati.

A jutros nema muzičara na brijegu, nema ni onih s motornim špricama koji s i bez potrebe polijevaju svoje vinograde skoro stalno, pa se skoro čuje lepet krila leptira koji siluju ehinaciju koja je ovdje iz Vojvodine stigla. I čini se da i njoj ovdje odgovara. Nisam ju uspio uništiti ni kada sam zarasli slak trgao s nje zajedno s cvjetovima.

Rezultat berbe čak nije ni zanemariv, naći će se i za pod zub i za kakav džem.

Slikano na stolu ispod kojeg se i dalje skrivaju mala dlakava i slatka stvorenja što će uskoro štetočine postati. Ali ne znaju oni, da mi livadu gnoje i da mi možda zato rastu ogromne količine šumskih i poljskih jagoda, a i orhideje…nije danas slikano ali kad već spominjem.

I zašto je sad ove gluposti pišem, i još uz njih slike stavljam? Iako i mene drži euforija sportskih uspjeha (kao očito i mnoge druge (ili su već možda na godišnjem) jer poslovni mail odiše mrtvilom) ne mogu ne razmišljati o životu. Da li sam pogriješio što mi karijera (i lova) ne znači ništa i što se držim rodnog kraja? Da li bi ovakve stvari mogao kupiti kad bih više love imao, i da li bi u njima onda jednako uživao? Da li se sreća skriva negdje drugdje? Ne mogu reći (zakonski) da ovo sve raste na mojoj zemlji, jer ipak je ovo Hrvatska, i iako sam davno napravio ugovore i platio porez, uređena gruntovnica će još malo pričekati. Ionako ne mislim da možemo biti vlasnici nećeg takvog, možemo samo biti privremeni gospodari.

I tako, naradim se i zaradim si dovoljno da imam što jesti, nekad ovako fino, nekad kupovno. Vozim se u njemačkom vozilu (što je pojam uspjeha na našim prostorima, iako nije Golf onda mu se barem boja tako zove). Ne radim puno kilometara pa uspijevam nahraniti njegovu pojačanu glad za gorivom.

Društvo mi ne radi nikakvo pašće s rodovnicom. Niti me ne sluša previše, niti pokazuje oduševljenje što se voza u nekadašnjem ponosu njemačke industrije, čak mi jezičinu pokazuje. Nisam ni ja plave krvi, možda samo privremeno plavog jezika od borovnica, pa živim.

Ovo je za sve one koji sreću traže u tuđini, da znaju, da će biti i onih koji će se “žrtvovati” u domovini. Kakva god bila. Dva sata petka 13. će biti dovoljna. I jedan stari auto. I jedno pašće miješane krvi. I koliko god rado slavio pobjedu nad francuzima, ona nije primarni cilj, bitno je dati sve od sebe i uživati u tome. Pa što bude bude. Svi poput mene, što povremeno sjednu na motor i krenu lutati tuđinom, imaju i imati će neslućene koristi od ovog mundijala. Kad svi vidovi komunikacije propadnu, i u zadnjem kutku svijeta, riječi Modrić, Mandžukić, Rakitić, Badelj, Pivarić, Perišić… će otvarati vrata. Neopisivo.

I još dvije slike od neki dan koje sam našao u telefonu.

N e o p i s i v o!