Bogu iza nogu 2023.

kad već nema Lutanja motociklom o kojima bi se pisalo, ajmo malo o lutanjima van ceste 🙂

I OFF ROAD UTRKA BOGU IZA NOGU
13.-14.5.2023.

RO-BER-TO (Santana SJ410 uz preinake)
Danijel Ivanek – vozač
Mladen Tomiek zvani Pupa – suvozač

PRIPREMA

Nakon zime bez snijega prva se trka činila još daleko. Zašto je bitno da je zima bez snijega? Pa zato jer se najveći pomaci/radovi rade kad se ništa drugo ne može. Ali i kad su uvjeti možda bili povoljni ili nije bilo mjesta ili sam bio zauzet raznim papirologijama. Lagano su već i ptice propjevale kad sam shvatio da mi je izbor prilično jednostavan. Ili se sam primiti posla ili odustati od ideje. A ideja je bila malo zategnuti neke nedostatke, malo ušminkati vanjštinu, zalijepiti reklamu i šepuriti se na nepoznatom terenu predstavljajući novoosnovani klub Glogovina. Klub “Bogu iza nogu” je novi kao i Glogovina, čak smo vodili trku u rješavanju papira oko registracije. Trku koju smo možda i dobili.

Rupičasti tank koji gubi vrijednu tekućinu kod je u njemu više od 20l goriva, ili čak i manje ako se nagne, je bio prvi na popisu za rješavanje. Okvirno mjerenje i crtanje sheme, donirani aluminij, nova pigerica, dva iskusna meštra – sve je izgledalo bajno do varenja. Kriva žica (i izgleda ne baš tako iskusan meštar) nas je koštala bezbroj rupa i curenja na sve strane. Krpali smo ga duže nego je trajalo projektiranje i priprema materijala i početno varenje zajedno. Ali pametniji popušta, još jednom se pokazalo. Kao rezultat imam tank od cca 35litara, imam točenje u podnici gepeka, i imam popravljeno pokazivanje razine – originalni plovak sam preselio nakon popravljanja. Skinuti višak cijevi (i njihovih zaštita) za točenje originalnog tanka je otkrio veliku rupu iza zadnjeg desnog kotača koja je tražila malo lima ali nije dočekala. Paralelno s tankom se radila i nova maska po uzoru na originalnu koju je netko izrezao prije mene. Lim je donirao moj idiot što auspuhe krpa. Magnetna stupna bušilica i oštro Zmajevo oko izrezali su rupe koje nije trebalo puno popravljati. Još je samo trebao završni dodir pigerice, na palac mjerom određenim mjestima i isto tako određenim kutevima prije finalne montaže i lakiranja sprejem iz Lidla. Slijedio je ništa lakši zadatak pranja višegodišnjih slojeva naslaga na limu vozila, gdje se koristio i skupo plaćeni Ariel. A sve da zalijepim reklamu firme koja ima veze s kruhom na stolu zadnjih godina.

Nakon dva dana provedena na motoru do Dubrovnika i nazad ekipa me uspjela nagovoriti da idemo samo “malo” pogledati trasu kuda bi se vozila naša utrka…vratio sam se doma ovako (bez mogućnosti mijenjanja brzina):

Za prvi maj kad normalan svijet roštilja i jede grah slaveći praznik rada mi na selu palimo dizel u našim ŠČ strojevima kako bi pripremili i posijali kukuruz. U pauzama sam se primio posla kojeg se nitko godinama nije usudio. Bilo je potrebno izravnati štok i vrata, kako bi se ista mogla zatvoriti. Koliko teško može biti? Malo dizalica, malo koja greda, malo čekić i eto zatvaranja vrata. Još malo čekić i papige i eto funkcionalnih škara da se staklo može spustiti (i podići). Suvozač će biti zahvalan na ovome.

Tjedan prije utrke sve izgleda spremno. Nabavljen je vatrogasni aparat (hvala Kec), nažalost duplo veći od dovoljnog ali nedaj bože da zatreba. Rezervnu gumu i plastike oko prednjih svjetala je donirao Perica H., kojem još nisam platio piće za to. Očekuje on i jednu plastiku nazad. Te plastike nisu bitne za funkciju, ali jesu za ništa manje bitan vizualan dojam pa sam ih i obojao. Prva varijanta je ispala kao da Robertu trebaju kapi za oči pa su brzo obojane u crno, panda stil. Čak sam i nešto osigurača promijenio, već ih je bilo nemoguće nagovoriti da imaju kontakt, iako nisu pregorjeli. Za zadnji tjedan su ostavljene provjere tekućina ali i sitne dorade, ali je tjedan ispao toliko izazovan (zbog obaveza u drugim klubovima, ali i obilazaka novog objedinjenog hitnog prijema) da je većina toga završila na “nije idelano ali valjda će izdržati” – fali ulja u pogonima, remen servo pumpe je ispucan itd. Bitno je spomenuti da je pripremljen telefon s aplikacijom za praćenje putne knjige. Napunjen je tank ali su za rezervu dodana još dva karnistra po 5 litara.

Dan prije utrke je dan utovara. Ali je i dan kada osim posla ulijeće još brdo stvari koje uzimaju vrijeme i živce, pa i samo sudjelovanje na trci, nakon svih ovih priprema, postaje upitno. Kod Zmaja je sve po starom. Iako je uzeo godišnji, do popodne radi sve osim na Zelenku, i sad kreće panika i sve se slaže u zadnji tren (blatobrani, montaža sidra, vrata, nosač vatrogasnog aparata….). Ako već nisam bio od neke pomoći, barem sam bio da zabilježim. Suvozač je obaviješten o terminu i mjestu okupljanja.

Sačekao utovar Roberta pa otišao još u skitnju, te tek oko ponoći počeo pakirati torbu i razmišljati što da obujem i obučem, da mi bude ugodno a da opet izdrži nehumane uvjete koji nas čekaju.

SUBOTA 13.05.2023.

Budilica u 5h je došla kao hladni tuš. Leđa popuštaju pod pritiskom tjedna, više psihičkom nego fizičkom. Mada im nije lako sada ni pod teretom svih stvari koje sam pripremio, koliko god izgledalo previše sve mi se čini neophodno. Spremam si doručak, ali više on mene jede nego ja njega. Inače bi to bila putna nervoza nervoza ali sad je samo nagomilani umor kriv. Po dogovoru, u 6:00 dolazim na mjesto okupljanja. Prazno mjesto na kamionu ne sluti na dobro.

Ne volim voziti tuđa vozila a sad nemam izbora, ipak je Roberto u tovarnom prostoru. Još nismo ni do glavne ceste stigli, zvoni telefon, predsjednik nas šalje nazad po suncobran i stalak. No, imamo vremena i nismo za ozbiljno krenuli, prvo neki trebaju popiti kavu (a neki i nešto jače) u birtiji putem, i to u nekoliko slijedova. Meni je bio dovoljan jedan armirani zeleni čaj.

Kakav će mi biti vikend vidjelo se čim smo za ozbiljno krenuli. Jedva da sam uspijevao pratiti kamion ispred sebe. Sve mi prebrzo. Ali nekako stigli i na lokaciju i na vrijeme. Već je tu puno ekipa, pozdravi i pitanja sa svih strana nam ometaju istovar pa su nam se vozila razišla po kampu ko rakova djeca. Stižu nam još dva člana sa svojim vozilima i vrijeme lagano prolazi. Nekima (nećemo reći Zmaji) je već do ovdje otpao nosač vatrogasnog aparata pa se ima čime zabavljati a ja najviše vremena gubim na traženje signala i rješavanje problema što nam ekipa Kej nema telefon s aplikacijom za praćenje putne knjige. Na kraju je ispalo da su im telefoni previše novi i da nije moguća instalacija pa vadim svoj iz Roberta. Nije meni problem navigacija, imam još jedan telefon koji može odraditi tu zadaću, problem mi je što gubim telefon za fotografiranje.

Kod prijave gunđam što moram ponovo ispunjavati prijavnicu, kad sam to već učinio online. Pupe nema na vidiku, pa uzimam njegovu zadaću i izvlačim broj 20. Dobijam i majice, vodu i hranu za kroz dan, ali sve mi nešto čudno. Tek na moje inzistiranje ostao bez eura za kotizaciju, valjda sam osoblje organizatora zaslijepio svojom prirodnom ljepotom i izgužvanom facom.

Kišni tjedan je svoje posljedice pokazao već u kampu i putem do poligona gdje će biti grupni start po klasama. Sve je razrovano, kolotrazi puni vode a teren gnjecav. Sve je ukazivalo na to da bi pametnije bilo odustati. Ne zbog toga što su skoro svi auti jači, nego zbog toga što su uvjeti daleko teži od onih s kojima se možemo nositi. Ali previše je uloženog truda i previše sam drugih obaveza stavio na stranu da bih sad već odustao.

Još se čulo brujanje HARD vozila kad smo krenuli prema startu naše (SOFT) klase. Kako smo spori tako i na start dolazimo među zadnjima pa smo nagrađeni startom u prvoj skupini (previše je bilo vozila da svi startaju u isto vrijeme). Na samom startu moram odmah kočiti da ne udarim klupskog kolegu koji izlijeće pred mene. Što bi tek napravio da mu nisam posudio telefon, baš se pitam. Još jednu šansu za odustajanje odmah na početku dao nam je i organizator koji nije skinuo jednu traku u šumi. Zbog toga smo se vratili opet na start tj. prvo smo se vitlali na ravnom da se uopće uspijemo vratiti na početnu točku. I tu počinje muka koje se ne sjećam u potpunosti. Većinu vremena sam bio fokusiran na borbu s autom i trasom, tako da nisam uopće primijećivao kuda se vozimo, dok smo se vozili, a ne vukli vitlom.

U početku je bilo malo gubljenja, ali to je sasvim normalno, treba uloviti osjećaj do kojih detalja je sve ucrtano a što je autor smatrao nevažnim. Bilo je tu puno više puteva od onih prikazanih. Čak smo tu u početku i neka vozila zaobišli (začudo bilo je i slabijih od nas) ali nam je najveću nevolju napravio quad kojem smo došli preblizu pa nam je zatrpao haubu i staklo blatom. I umjesto da to počistimo, pa da mogu eventualno upaliti i kameru, mi smo samo nastavili i čekali da dođe neka normalnija dionica. Ali ne samo da ništa normalnije nije dolazilo nego nikako da stignemo ni do prve kontrolne točke. Sat i dvadeset minuta za prvi pečat mi je izgledalo kao vječnost.

Iako je vrijeme oblačno, hladno i na rubu kiše, u Robertu je laganih 30 stupnjeva i da se ne ohladi brinu dva ventilatora koji konstantno u prvoj brzini provlače zrak kroz hladnjak proizvodeći ne samo uvjete za sušenje opreme nego i osjetnu buku. Druga brzina vrtnje ventilatora, koja je još znatno bučnija, se uključuje automatski samo nakon dužih uspona gdje motor troši puno meda. Staklo smo ipak očistili nakon ružnog susreta s poprečnim prekopom na poljskom putu. No, ni to nam nije pomoglo da brzo udarimo i u idućeg. Provjera zubnih ispuna da li su na mjestu i možemo dalje ali još laganije. Prilika je to za osvježavajuću nagradu povodom uspješnog rješavanja prve kontrolne točke – finiju Žuju dugo nisam okusio. Nisam se trgnuo ni kad se Roni pojavio u retrovizoru. Čak i stali kratko da protegnemo noge i vratove te iznenadimo i pluća, i odmah nas je direktor utrke uhvatio na djelu.

Kako smo dalje napredovali u trci postajalo je sve izazovnije. Nije nam dugo trebalo da zapnemo sred polja bez ikakvog drveća na manje od 50m (a vitlo dobacuje nekih 27m). Zašto smo uopće zapeli? Pa zato što većina ispred nas teži oko 2 tone i vrti kotače visine 90cm koji u izuzetno raskvašenoj podlozi stvaraju vrlo duboke i mnogobrojne kolotrage koji se zapune vodom i teško je procijeniti dubinu. Naši “kotačići” visine 70cm vrlo brzo ostanu u zraku kad nasjednemo sredinom. Kod prvog ovakvog zastoja pokušali smo gurtnu vezati za grm nečega pojačan s vojnim ašovom proizvedenim 1946. godine ali smo naravno sve iščupali. Ni to nam nije znak za odustajanje, dobro pripremljeno vozilo nema sidro, ali zato ima ostatak starog štrika koji se inače koristi za vitlanje drva i uspijevamo dobaciti do drva i krenuti dalje.

To što smo mi iščupali grm nije čudno, kako smo napredovali tako smo nailazili na nagnuta ozbiljnija drveća. Jedna kontrolna točka se nalazila na sredini dionice dubokih kolotraga i lagane uzbrdice. Vjerujem da u trasiranju to uopće nije bilo tako izazovno. Ali u trenutnim uvjetima nismo baš presretni što moramo stati za ovjeru. No, da i nije kontrolna stajali bi jer vozilo ispred nas naginje redom drveća s korijenjem u potrazi za dovoljno čvrstim prihvatom za vitlanje.

U prvoj polovici utrke nas je nekoliko puta preticala ekipa Srabinec iz našeg kluba. Mi njega nismo trebali preticati za povratak plasmana jer bi svako malo stajao zbog nekog kvara. I da nije ispred nas bio jedan ozbiljniji uspon, vjerojatno ne bi nikoga mi ni stigli, koliko sporo vozim. Na usponu dvije posade vade mast svojim vozilima i ne izgleda da će brzo završiti pa protežem noge dok Pupa proučava dostupne rute. Jedno od vozila na usponu je Samuraj s originalnim 1.0 motorom koji samo što ne izdahne, teško je slušati zvukove koje ispušta i koliko nema snage nego ga Bunko zaletava na kvačilu. Publika je našla zgodno za spomenuti da nam se i ekipa Glogovaca s V6 i novim Aligatorima mučila ovdje. Kaj god, mi to brzo rješavamo, pored Bunka i dionicu rada motora bez pritiska ulja.

Lampica pritiska ulja nije spojena (ne svijetli) radi montaže digitalnog senzora pritiska koji na LCD ekranu prikazuje pritisak u brojkama…i kad pokaže 0.0 ne izgleda tako strašno kao crvena lampica dok svijetli. Ali umjesto nje na nagibima počinje iskakati druga crvena lampica, a koja nije od ručne kočnice koju prečesto zaboravim vratiti. Izgleda da signalizira prenisku razinu kočione tekućine. Kamo li je samo nestala? Nije to znak ni za stajanje a kamoli za odustajanje.

Nova kontrolna točka je došla “ko budali šamar” posebno radi pitanja da li smo žedni. Hladan ledeni čaj je super došao za osvježenje. Već sam gladan, energetska pločica poglodana u vožnji davno isparila. I vjerojatno ni radi gladi ne bi stao da me suvozač nije naveo u jarak iz kojeg ne mogu izaći. Čim su prednji kotači upali znao sam da nema dalje. Ni visoko zakopčani štrik nije mogao podići nos koji se urezuje u brdo. I taman počeo onim starim vojnim ašovom odkopavati nos kad nailazi HARD posada Tin/Karlo. Za njihovo vozilo sam neke sitnice nedavno nove nabavljao ali je ispalo da nisu baš iz kutije upotrebljive pa im ne bi zamjerio da su samo produžili. Ali ne, vide oni našu muku, dižu cijeli prvi kraj Roberta okomito u zrak i odvlače na ravno. Svaka čast i hvala.

E ni to nije znak za odustajanje, ali je znak da je vrijeme za pauzu. Dolijevam kočiono ulje i glođem sendvič koji smo dobili u paketu od organizatora dok Pupa rješava neke druge potrebe. Tu nam je i komunikacija prestala raditi. Moja slušalica je još signalizirala nešto a ona druga se ugasila. Ni to nije znak za znate što već. Odmoreni i osvježeni nadamo se nešto lakšoj dionici ali umjesto toga dobijamo još i laganu kišicu. I ako su dosad uvjeti bili teški sad postaju nemogući. Kotači se vrte s nevjerojatnom lakoćom, auto pleše kao Bambi na ledu. Motam volan stalno lijevo/desno ali ne da bi skretao (jer se skreće varijacijom okretaja motora) nego da bi pokušao pronaći nešto za što bi se gume uhvatile. Da, možda bi nam bilo lakše da imamo novije gume…ali nije ih lako pronaći a ni financirati.

U jednom od vitlanja (koji je dosad već sigurno bilo preko 30) Pupa nestaje u šumi, zaklonjen granjem. Kako nam komunikacija ne radi napinjanje štrika sam shvatio kao znak za aktivaciju vitla. I umalo mu pričepio prste. To mi je uzelo i ono malo volje i uživanja što je ostalo i spreman sam istog trena odustati. I vjerojatno i bi da nas nije ulovio onaj umirući Samurai koji još i vodu gubi. Pa se neko vrijeme družimo s njima i tražimo alternativne načine za svladavanje trase bez vitlanja. No ne uspijevamo baš uvijek.

Nešto nakon pola pročitanih i odrađenih strana putne knjige izlazimo na asfalt. Naravno, i tu je redar kojeg je organizator ostavio da brine za sigurnost. Njegovo pitanje da li ima još netko iza nas me zbunilo. Kako su nam stalno govorili da smo oko sredine poretka, a skoro nitko nas nije obišao, kako on sad pita ima li još netko? Kad su svi izašli? Odgovaram da ima sigurno jedan (Bunko). Po asfaltiranoj cesti (znači ne po trasi trke) su na točku redara stigla još dva vozila. Ne sjećam se da li su to bila vozila organizatora ili netko od sudionika, možda su čak bili i Srabinec i Skocak ekipe s kojima smo nešto kasnije vodili “borbu”. Njihova osjetno sposobnija vozila (oba na 35icama) mogu krajnjim naporom i riskiranjem pratiti pa čak malo oni meni smetaju, malo ja njima smetam. Zalijetanje u panj kod obilaska palog hrasta preko ceste me podsjetilo da nemamo vozilo njihovog ranga i vraćam ritam na donekle siguran. I dok sam ja bio uvjeren da sigurno upravljam vozilom, i gledao njih dvojicu kako prolaze kontrolnu točku, odjednom mi nestalo pogona na nekom hupserčiću a auto visi na rubu prevrtanja bez da je naslonjen na nešto meni vidljivo. Gledam Pupu ispod sebe i čekam da me blagoslovi, a on hladno moli da se nagnem koliko god mogu van da se auto ne prevrne na njega. Dovoljno je bilo da me pridrži da svladamo ovaj neugodan dio. No nismo samo mi u problemu, dok smo mi to riješili i ulovili pečat, još stignemo gledati Skocaka kako glumi klackalicu sa svojim Patrolom. Vitlo nam je sad već obojici toliko omraženo da ciljamo prepreke i na granici prevrtanja, prvu poprijeko a drugu uzduž svladavamo bez njega. I tu sam već lagano zaboravio da sam odlučio odustati.

Stvar (situacija) koja je napunila našu čašu je još jedno zapinjanje na poljskom putu. Sam put, ako se to može sad zvati put, je bilo nemoguće proći s Robertom pa sam lovio više desnu stranu. A desna strana je u jednom trenu postala oranica čije su brazde bile popunjene vodom. Nije nam dugo trebalo da se ukopamo do pragova. I opet mi razvlačimo sve štrikove koje imamo da dođemo do šume. I nismo prvi koji se vitlamo preko oranja. Pupa ulaže zadnje atome snage (vjerojatno i volje) u ljuljanje štrika i prilično negoduje na položaj prednjih kotača. Sreća da nam komunikacija ne radi pa ne čujem sve što priča, dovoljna mi je pantomima. Ne čuje ni on mene koji mu pokušavam objasniti da Roberto isto izgubio snagu (i volju) i ne može ih usmjeriti drugačije. Dok smo mi razvlačili štrikove na rubu šume se pojavljuju Srabinec i Skocak ali nas (i trasu) ne slijede. Meni izgleda da nemaju hrabrosti i da odustaju, barem su takvu opciju spominjali ranije jer nam lagano ponestaje vremena a još je trećina knjige nepročitana. Ali mi još nismo odustali.

Taman je malo mirnija dionica boljeg poljskog puta i asfalta bila dovoljna da Pupa ulovi zrak u pluća. A mi opet u sred polja i lokvama. Sad već i ja psujem. Psihički ne bi preživio još jedno vitlanje na ravnici. Stajem pred sekcijom lokvi a oporavljeni Pupa viče da što sam stao – u rikverc, zalet i po gasu. Glasno komentira da nije na njemu da oglasi kraj, on je tu da čita. Osjećaj mi govori da je vrijeme odustati pa proučavam malo što nas čeka. Ide dosta dugih dionica, ali za oko mi zapinje slika s napomenom “daj mu meda”. Odustajem. Vozim u rikverc i gledam pogodno mjesto za okretanje. Ništa mi se ne sviđa, sad već i rosnu travu gledam kao razlog za vitlanje. Dalje nazad ne mogu. Ne preostaje mi drugo nego stvarno zalet pa preko lokvi potražiti okretište negdje dalje. Zajeb je bio da smo lokve preletjeli prelako i da smo pronašli i točnu lokaciju gdje smo i gdje treba skrenuti u šumu. Nismo još odustali…stišćem još jednom gas do daske i vrlo brzo kotači vrte a nema pomaka. Strmina je dovoljna da gubim pritisak ulja i to je kap koja prelijeva čašu. Kakva li je tek ona gdje bi nam med trebao nećemo saznati. Laknulo je i Pupi, no mali je problem što nam trebaju još dva vitlanja, jedno normalno i jedno u kontra smjer, da uspijemo na strmini okrenuti auto. Zamalo i u drvu završili. Mladen bi pustio kočnicu, a ja kako nemam kontrole nad autom ne usuđujem se stisnuti gas i možda proći a možda samo većom brzinom udariti. Nije Roberto zaslužio batine, nije on odustao.

Do povratka na asfalt nas čekaju još lokve, ali sad su lagano nizbrdo i nisu izazov. Pokisli od kiše i znoja, a najviše od činjenice da smo stvarno odustali, parkiramo na križanju nekih cesta. Nakon 7 sati i 15 minuta mučenja tražim i zovem brojeve organizatora. Objašnjavam gdje smo i da odustajemo te dobivam uputu da se asfaltom slobodno vratimo u 15km udaljen kamp. Bile su tu i upute kako najbrže i po kamenom putu proći, ali ja više nisam mogao pratiti…čak su mi i dva pokušaja trebala da krenem u pravom smjeru prateći Google Maps navigaciju. Mladen zove Zmaju ali kao i inače, njegov telefon nedostupan. Iduće zove Keja i uspijeva ga dobiti. Nisu puno ispred nas ali su imali karambol i prisiljeni su odustati. Čekaju pomoć.

Ako se nekome gleda zadnjih dvadesetak minuta, neditiranih i s originalnim zvukom…eto ga (video uključuje i ono vitlanje od maloprije)

Iako smo prošli “samo” 2/3 zamišljene trase (barem ako se gleda po stranicama knjige) Roberto je neprepoznatljiv. Okovan u blato od svjetala do gepeka. Ne vidi se ni boja plastika oko svjetala ni reklama. A tek kad sam ga počeo počeo polijevati šmrkom od vatrogasaca blato kao da je počelo izvirati i iz njegove utrobe. Na samim cijevima i topu auspuha su tolike količine da su zajedno s neprestanim gasiranjem rezultirale reskim i bučnim radom. Nešto je puklo ali mi se nije proučavalo što dok se još drži na mjestu.

U kampu gladni i blatni zbrajamo dojmove. Zmajo je mijenjao struju za križ kardana i uspio završiti. Kej je ubio boga u autu i posadi, pokopčan i mobilan zadnjim pogonom. Srabinec i mi odustali u podjednakom vremensko/prostornom trenutku. Roni završio, ali izvan dozvoljenog vremena. Pupa gunđa da su mu i gaće bile mokre kod nekih vitlanja. Odtrčao je on i solidnu dionicu svaki put kad bi bilo “nemoj stati do ravnice”, a ne samo da se navukao štrika. Umorni oboje. Nakon večere samo gledam gdje bi izravnao leđa. Umjesto odmora dobijam zadaću da skupim ključeve smještaja. Ja sam preuzeo ulogu navigatora a ulogu vozača je preuzeo suvozač koji je još u šoku od karambola, i koji je imao pravo vatreno krštenje kao debitant. Nakon pogleda na divan smještaj u Vrbovcu teško se vratiti nazad u blato, ali ne bi bilo u redu ne popiti i počastiti kojom cugom. Kad je glava na ramenu, prsti na broju a Roberto u pogonu.

Sviraju sad već i “naše” pjesme, blagajnik je otvorio kesu, sve ide u očekivanom smjeru, pa nas troje slabića bježimo a najjače snage kluba ostavljamo. Topao apartman dvojicu brzo sprema na spavanje a ja brojim glasove žirija pa i publike (Eurovizija) prije nego sam potpisao kapitulaciju gledajući film već solidno u novom danu.

NEDJELJA 14.05.2023.

Kad se god probudio u noći čuo sam kako odvodni sustav oborinskih voda odrađuje svoj posao. Nije stalo ni kada sam ustao. Bolna leđa mi nisu dala previše vremena za odmor i već prije 6 mi je lakše na nogama nego u krevetu. U apartmanu i dalje samo nas troje, ostatak izgleda nije našao put do smještaja. Nekako nevoljko se odjavljujemo iz smještaja (kojeg plaćamo po unaprijed dogovorenoj cijeni s popustom) i vozimo prema kampu. To što nije trojac bio na smještaju ne znači da nismo neke njihove stvari donijeli u apartman i naravno zaboravili jutros pokupiti. Marko je očito još u šoku od jučerašnje vožnje pa ga čeka još jedan odlazak do Vrbovca.

U kampu je veselo. Naš trojac spava sjedeći u vozilima. Anestestezija je bila dovoljna kod nekih da nije bilo potrebe za paljenje auta (grijanje), a neki su se sjetili upaliti ali zaboravili da ispušni sustav ne zadovoljava tehničke specifikacije glede glasnoće pa je ostatak kampera saznao da Zmajev kompresor nije najgore što može biti upaljeno po noći. Denis se trese ko 1.6 dizel golfa keca i to mu ometa unos hrane sa švedskog stola. Fešta je očito bila dobra, neki su izbjegavali nevidljive prepreke kod odlaska na spavanje, nekima su pale suze radosnice nakon pomirenja, neki su pili čak i vodu, neki su morali u banku kad su ispraznili kesu, a postoji i znatan broj onih koji traže stvari koje su zaboravili ili posudili.

Dok mi tako uz doručak prepričavamo jedni drugima što se događalo kroz noć, organizator traži prijavu za brzinac na poligonu. Pupa ne da odbija pomisao vožnje brzinca, on odbija pomisao i da uopće ide na poligon gledati druge. Nakon onih prstiju što su virili iz granja jučer ne pada mi na pamet da ga silim. Kiša i dalje pada, čas jako, čas još jače. Ekipi navijača sam javio da bez gumenih čizama ne dolaze, ali badava ja lajem. Pero, Kec i Filip su bili očekivani navijači, ali Matec s dvoje sitnozubih je baš iznenadio. Iako nisam prijavljen za brzinac odbijam ići pješke pa se borim s Robertom i uništenim putem sretan da ne moram koristiti vitlo. Poligon pliva. Organizator vodi soft ekipu u pregled staze, nemam što gledati kad nemam suvozača. Roni zapinje u blatu i samo iskustvom spašava čizme. Ostatak ekipe više snima/slika umjesto da uskoči pomoći vozaču na koljenima.

Redoslijed kretanja je prema vremenima prethodnog dana tako da teža, jača i većekotačna vozila dodatno oblikuju stazu, ali svi prolaze. Na razglasu čitaju i nas (iako nismo prijavljeni), organizator me gleda i pita što čekam. Objašnjavam da mogu jedino sam i njima to ne smeta. Misle oni da ja nisam dovoljno lud da sam krenem? E pa griješite. Uzimam hladan auto zamagljenih stakala. Idealno. Ne očekujem da ću daleko jer se jučer dok je bilo kudikamo manje raskvašeno vitlao ali moram pokazati reklamu na autu mnogobrojnoj publici, pa zato sam i ovdje. Pupa očito ne vjeruje u onu “tko je lud ne budi mu drug” pa uskače u auto. Publika žestoko navija. Na znak starta namjerno startam u rikverc, i to bi možda bilo i razumno napraviti, ali kako bi onda znao kakav je poligon i može li se Roberto nositi s njim? Prva, gas na 2/3 i skakući po kolotrazima. Svako malo počne Roberto usporavati kako struže podnicom i pogonima pa mu dajem dodatnog meda i uz molitve se čudesno iskopa pa sve dalje napredujemo. Kacige koje stoje obješene po sredini kabine nas mlate nesmiljeno kako ovjes kojeg je radila vojska inženjera nije zamišljen za ovakve vratolomije. Da smo se pripremili za start, i da smo mislili da ćemo uopće do prvog zavoja stići, kacige su trebale biti na glavama. Daleko od mnoštva publike ostajemo mi bez trakcije, nisam uspio oko nekog drva smotati a alternative nije bilo. Ali brzonogi suvozač i vitlo to rješavaju. Ohrabren relativnom lakoćom kojom smo stigli do ciljne (ne)ravnine uopće ne razmišljam (a i čime bi), voda je u ušima, stišćem maksimalni med i ubrzo Robertovi kotačići više ne dodiruju tlo. Mašem da je to sve od nas ali ništa se ne zbiva, kao da su svi u šoku i očekuju još jedno čudesno prikazanje sposobnosti. Kako nismo vidjeli ni čuli da pomoć stiže krenuli razmatati štrik da pokušamo dobaciti do traktora ali Zelenko i Zmajo stižu pucketajućim zvukom. Pupa mu viče da ima puno štrika i da ga prvo lagano napne, ali informacija ne stiže na destinaciju u izvornom obliku. Gledam ga kojom brzinom i lakoćom se udaljava od nas i znam da će mi nešto potrgati, neznam samo što i ne mogu si pomoći. “Strahovit tresak zapara zrak, čak i iskre poletješe u mrak…” a dva vjerna druga se nisu ni zaljuljala u autu. Zmajo ne kuži čemu tako glasan smijeh publike na cilju te tek tamo okreće glavu i shvaća da nismo vezani. U sljedećem pokušaju spoj ostvarujemo gurtnom i Roberto prolazi konačno kroz brzinac. Dok petljam oko parkiranja propuštam vidjeti da i posada, čiji vozač ima nadimak koji bi sugerirao bolje snalaženje u vodenim uvjetima, zapinje na ciljnoj ravnini i tako spašava Robertov ugled. Ugled kluba u soft klasi su ionako Roni i Srabinec već spasili.

Dok smo mi softaši palamudili po poligonu neumorna kiša je punila vodene prepreke hard staze i digla razinu za metar. Samo dvije prve posade su se uhvatile u koštac i zaslužile poštovanje i pljesak publike i ostalih sudionika. No, već u kratkom vremenu između njihovih vožnji je bio vidljiv porast razine. Svi ostali, pa i Zmajo, su odustali i samo se pojavili i maknuli sa starta. I tako. Roni zapeo čizmama u blatu. Roberto zapeo trbuhom u blatu. A Zmajo (iznenadivši sve) nije ni probao zapeti u blatu ili vodi. Iznenadili se i kad je Roni došlepan u kamp…što ćeš, kako šuster nema cijele cipele tako i električar ostane bez struje, eksplodirana sklopka izaziva njegovu moć imaginacije.

Rado bi mi utovarili vozila ali je takva gužva da nemamo mjesta za kamion. Pa gledamo ostale kako se pakiraju, ili kako se mijenjaju gume na pobjedničkom vozilu dok je zakopčan za Zelenka, ili kako neki pokušavaju “civilnim” terencima po terenu poligona vući prikolicu ili čak i prazni se samo popeti na cestu. Rado bi mi i pojeli nešto, ali makar je kuhar krenuo vrlo rano kuhati, klopu nam ne daje. Rado bi mi i da proglašenje krene, kad već sredinu šatora krase brojne medalje i nagrade, ali nikako da stigne sve. Prazan pogled Denisovih očiju ne otkriva da li je zbog tuge plasmana izvan prva tri ili popuštanja anestezije.

Vreli gulaš se isplatilo čekati. Meso se topi u ustima pa mi čak juhe i ostaje. Isplatilo se pričekati i proglašenje, zapljeskati ekipama koje su se najbolje nosile s izazovnim uvjetima, ali i pokupiti zahvalnice/medalje za sudjelovanje, ostati će ovo lijepa uspomena koja će se dugo prepričavati.

Dočekali mi i malo prostora za utovar i popuštanje kiše. Roberto se lagano ljulja u tovarnom prostoru do birtije u kojoj je sve počelo jučer. Ali nije tu kraj za Roberta, njega još čeka dionica do kuće, u kojoj glasno grgljajući kao da želi reći…živ sam, živ sam, preživio sam sve užase I. OFF ROAD UTRKE BOGU IZA NOGU (do kojih je stigao)!

ZAKLJUČAK

A ideja je bila malo zategnuti neke nedostatke, malo ušminkati vanjštinu, zalijepiti reklamu i šepuriti se na nepoznatom terenu predstavljajući novoosnovani klub Glogovina.

Nije samo to bila ideja…puno više sam se veselio korištenju glanc nove GoPro kamere s horizont lock-om i skupljanju foto i video materijala za osobnu i arhivu kluba. I tu sam najviše podbacio. Falio mi je telefon da okinem fotke dok čekam na suvozača, drugu ekipu ili nešto. Onaj koji je bio za to namijenjen je završio na navigaciji. Pupa baš nije imao previše vremena za zujanje. Kameru nisam palio jer staklo nije bilo dovoljno čisto a sad vidim da to njoj ne bi previše smetalo. Staklo sam trebao očistiti povremeno, ako ne zbog kamere onda radi vlastite sigurnosti. Ako uspijem zapamtiti da trebam nositi barem tri telefona kad se negdje ide i paliti kameru, bit će neke koristi od ovog sudjelovanja.

Ne mogu previše diskutirati težinu trke, ili uvjete u kojima se odvijala, jer mi je to treća trka u kojoj sudjelovao (druga kao vozač) pa nije da imam neko iskustvo za usporedbu. Sam sebe i vozilo svrstavam u klasu optimist. Roberto sam ja više zamislio kao radni stroj koji mi pomaže u skoro svakodnevnim aktivnosti “prijevoza ljudstva i opreme”. Pomisao micanja feder plata, koje su vjerojatno i najveća prepreka u agilnosti vozila, nije opcija. I ne vidim na koji način bi mogao sa 27″ gumama biti konkurentan u klasi u kojoj su dozvoljene 35″ gume. Tako da meni kao glavni razlozi za sudjelovanje ostaju druženje s ekipom te uživanje u prirodi i svladavanju zadane trase (navigacija i snalaženje mogu isto biti zabavni). Iako se vidio veliki trud organizatora da napravi lijepu i izazovnu trasu, koju opisuje jednako kvalitetna putna knjiga i oznake putem, vremenski uvjeti su joj znatno podigli težinu. Dodatno, tako razmočena je postala podložna utjecajima vozila i što ih je više prošlo to je postojala još teža i izazovnija, što je kao rezultat imalo užasne uvjete za nas optimiste. Da skratim, nisam se baš nauživao u prirodi i pjevu ptica. Zbog osobnih razloga, ali i nagomilanog umora, nisam baš bio ni za neko druženje.

Loše vrijeme je osakatilo i brojnost publike tako da ni šepurenje nije baš imalo nekog smisla.

Da me netko ne shvati krivo. Kad bi me netko sad pitao, kada znam sve kako je bilo, da li bi opet – naravno da bih. I nadam se da bih odvozio bolje i pametnije, za tih 7 i nešto sati iskustva kojeg smo skupili. I da bih više slikao i snimao. Nešto rana sam već zalizao, nešto umornih zglobova bi bilo pametno zamijeniti, kao i pokoje ulje pa se probati šepuriti na nekom idućem događaju.