Ovaj tekst je izvučen s BMW autoklub foruma, autor putopisa je Petar K., uz drugi pogled s moje strane…a sve je počelo mojom objavom:
Dosta mi je krize, recesije, izbora, presuda i ostalih piz*arija.
Mene svrbe tabani, a paucina mi se lovi na krasti.
Prosle godine sam (smo) osvojio GG motorom koji je mladjahan, ove godine razmisljam o “dedi”. Nikako da napravim neki ozbiljniji plan jer mi je 100 stvari u cekanju, radu, planiranju… pa sam razmisljao da riskiram jedan vikend (subota/nedjelja) i da krenem.
Obzirom da bi isao autom, nekako mi se cini da je bilo jos potencijalnih kandidata.
Ovo je samo inicijalni post sa vidim(o) ima li stvarno zainteresiranih i ima li netko sposoban okupiti bandu da se krene.
Ja sam tu nekako vidio BigD kao covjeka s iskustvom u tim krajevima glede smjestaja, Foler-ove ogromne organizacijske sposobnosti bi pomogle u koordinaciji, Kajzaine kamere bi dobro dosle na cesti….
GG nije daleko, moglo bi se i ujednom danu tamo/nazad ali mislim da jedan dan tamo, spavanje i rakijanje po planinama pa povratak po istoj cesti nazad drugi dan zvuci jos bolje.
Idemo?
400-500km u jednom smjeru, vinjeta slo/a, 28€ ulaz na cestu, …
kolekcija, 22.05.2009.
i tu se onda krenulo dogovarati i pregovarati…kao i obično prvo bi svi išli a kako se finaliziraju detalji tako od sto glasa glasa čuti nije.
12.09.2009.
Noc prije nego sam u ovaj thread napisao post kako konacno krecemo u realizaciju putovanja ka srcu Europe, na msn-u se spontano odlucilo, idemo na taj Grossglockner, sad ili nikad. Jedna cura (Romana), prilicno putovalacki nastrojena, i u cijelom devetom mjesecu bezbrizna nakon sto je ocistila cijelu prvu godinu medicine, trazila je dodatni izazov ovog ljeta pa je pao dogovor za Grossglockner, s obzirom da sam joj ga spomenuo u zadnjih par mjeseci sigurno ne manje puta nego sto je ona meni Pariz, ali ovaj put se Austrija cinila dohvatljivijom od Eiffela. Uostalom, krivac za ovaj roadtrip su Danijelovi putopisi, a u konacnici mi je i posebno drago da nam se pridruzio na roadtripu i da je s Navigatoricom ispunio misiju putovanja: na vrhu neki su uzivali u sladoledu, a neki u kolacima.
Romana i ja smo ubrzo dosli na ideju da svatko pozove jos jednog frenda, em bi zajebancija mogla biti bolja, em sto ce se dijeliti troskovi. No, kako se pronalazak entuzijasta s drugim autom za put pokazao kao neocekivano tezak zadatak, nije bilo nista lakse naci ni putnike. Istekle putovnice, spremanje za ispite, nedostatak love, spremanje za ispite… kako su se razlozi kronoloski pojavljivali. Na kraju, ona je nasla frendicu koju ja nisam poznavao, a ne poznajem je i dalje jer se zena, unatoc Romaninim podsjecivanjima, sjetila putovnicu provjeriti tek dva dana prije puta, a ni hitni postupak ni veze nisu pomogle u njezinu nabavljanju. Neznam cega mi je vise bilo zao, frendice ili sarme i graha obecane od strane njezine majke…
Ne moram ni reci da sam zadnji dan totalno izmjenio sve planove zbog cekanja eventualne putovnice. One dvije su iz Nasica i plan je bio da ja svratim do nekih prijatelja u Osijeku u petak popodne, a onda predvecer mi stignemo u Zagreb, prespavamo kod mene i ujutro se oko 9h, nakon sto ja u Ljubljani obavim neke poslove s dijelovima, fino nađemo s Danijelom i Navigatoricom na prvom odmoristu iza Ljubljane. Kako je putovnica trebala biti gotova u subotu s deadlineom na pocetku radnog vremena policijske uprave, u 8h, tako sam ja, bez izbora, Sloveniju obavio u petak ujutro i vec posljepodne bio u Osijeku. Auto je u Slavoniji konacno dobio dugo trazeni poklopac bobina i instalacija za maglenke je ugrađena, no mrak je sprijecio i njihovu montazu u branik. Kasnije se s frendom pojeo odlican punjeni zagrebacki po rekordnoj cijeni za tu kolicinu od 36 kn u Olivi u Tvrđi, i pilo se Osjecko. Pocelo je biti veselo.
Tu sam noc prespavao, bolje da ne kazem kako, i ujutro u 7 lagano dosao u Nasice i totalno netipicno za mene, popio kavu i procitao Jutarnji u krcmi s pogledom na dvorac Pejacevic. U 8 sam trebao doci k Romani, a kad sam dosao, bila je sama. Nema putovnice, nema Martine, idemo bez. No krasno.
Sta sada, pun gas preko onih tamo malo planina sta imaju na autoput bratstva i jedinstva, i eto nas u 10h u Zagrebu, cekamo Nevu (onu koju sam ja uspio pronaci, iz srednje skole inace) da se spremi, a cekanje cure da se spremi zna potrajati. Sve u svemu, mislim da je bilo oko 13h kad smo se nasli iza Ljubljane s Danijelom i njegovom zenom. Oko 4h kasnije nego je trebalo i opet bez cetvrtog putnika…
Anyway, nakon par rijeci ohrabrenja, 316 i 316i herojskih namjera krecu na osvajanje planine. Jos smo odradili tih nekoliko metara autoputa sto ga imaju u Sloveniji i s lijeve strane Karavanki preko Korenskog sedla odnosno Wurzenpassa usli u Austriju. Krajolik se polako pocinje mijenjati, a cesta na prijevoju pokazuje zube, uz znakove upozorenja na silasku da se koci motorom i stede kocnice (a isto je kod spustanja s GG-a). Dobar nagovjestaj za nas cilj putovanja – Hochalpenstrasse. Panoramski ritam voznje bio je razumljiv, uzivancija u ovoj situaciji dolazi samo na taj nacin. Svirao se Balasevic, Sade Ado, strane 90e i tako.
Par slika kako je na Korenskom sedlu:
Jos malo!
Oko 4h popodne stigli smo do mjesta Heiligenblut gdje se ubrzo placa 28 € za ovaj nacionalni park među cestama i krecemo. Bili smo relativno usamljeni gore, ipak je prognoza bila obeshrabrujuca – ali ne i mi. Vrijeme se mijenjalo ovisno o vrhu i visini – suho, mokro, kisno, suncano, cak susnjeznica i duga u jednom trenutku. Prilicno dojmljivo. Ja sam u autu ponio samo nesto antifriza i destilirane vode, par sarafcigera i izolir traku (iako neznam sto bi s njima, cisto zato da se osjecam kao vozac BMW-a – treba biti nesto alata u gepeku, inace nikad nista nemam) – nisam nikad sa svojim autom tako daleko otisao niti na tu razinu opterecenja pa tko zna sto ocekivati – no problema na usponu nije bilo nikakvog, a i Zuco je bio bez prigovora. Autima naravno nije lako, ali treba ih koji put staviti i na takav test. Gore smo imali razne aktivnosti – potraga za sviscima, spustanje prema zaleđenim jezerima, promatranje drugih nadobudnih, uglavnom bikera. Danijel i Navigatorica su sigurno sebe gledali u ogledalu. I kolaci i sladoled, hrana se nikad ne izostavlja spomenuti, napomenut, poslikat, ikako zabiljezit, al samo da se trag ostavi.
Prva pauza na Cesti i izmjenjivanje dojmova…
Ponosni gazda
Navigatorica je dosta slikala. Zapravo slikala je jako puno dosta. Svi zajedno imamo 1.8 GB slika, od toga iz Zuce dolazi 1.55 GB. No dobro, velika je zasluga sto njihove slike imaju po 2MB, moje po 1, a Romanine jos manje. Uglavnom, sve ceste smo prosli i bili zadivljeni pogledima dokle god sezu. Bar mi, Danijel i N. ionako su dosli po sladoled.
Random…
Malo duge…
Uspon
Ovdje smo bili u oblacima, ali zato je ova slika i zgodno ispala
Idemo d(a/o)lje!
Kad smo se krenuli spustati vec je padao mrak, a moje brige oko pregrijavanja kocnica su se pak pokazale bezveznima. Mogao bi i triput gore-dolje isti dan valjda.
Za smjestaj smo ciljali jednu lokaciju gdje su Danijel i N. vec spavali, no kada smo iza 20h navecer stigli u taj Maria Alm, vecina toga je bila vec zauzeta ili ljudi vise jednostavno nisu otvarali. Morali smo se razdvojiti u dvije grupe pa tko prije nađe, javi voki-tokijem (kako fora stvar se time razgovarati u autima, hvala Danijelu!). Na nasem “fluentnom” njemackom, srebrne strijele su ipak prije nasle i smjestamo se u velik lijep apartman taman za petoro, s dvije kupaonice, za izuzetno dobrih 65 €, ohne Frühstuck. Slijedi cavrljanje na balkonu, neki do u sitne sate, dok su neki iza ponoci otisli potraziti malo sna, taj dan (a i onaj prije) se proslo mnogo kilometara…
13.09.2009. Maria Alm
Lijepo jutro u alpskom mjestascu, nevjerojatno uređenom, sve u cvijecu, svjeze i opusteno. Danijel je otisao checkirati Zucu, neznam sto je tocno radio jer sam se probudio malo kasnije, no ja sam provjerio razinu ulja i ona je bila mozda 1 ili 2 mm ispod maximuma odnosno razine provjerene prije par dana. Drugo sve stima regularno. Nasi, da tako kazem, domacini, su polako krenuli natrag preko planine prema kuci. Udijelili su nam navigaciju, jer je Garmin bas to jutro odlucio proglasiti karte u Austriji i Njemackoj prestarima i ostao je beskoristan.
A bez navi-ja bili bismo izgubljeni kao sto smo se istu vecer izgubili i u BMW Museumu….
