“Tko leti, vrijedi, tko vrijedi, leti, tko ne leti, ne vrijedi.” by Grunf

Nakon puta na BMW rođendanski festival u Minhenu, koji je sretno prošao jer je bilo dobro i jer je motor izdržao, morao sam brzo djelovati. U planu su još neka putovanja, a motor sumnjiv. Dvoje kolega, nevezano jedan od drugog, misle da bi problem mogao biti u injektorima, pa ih vadim i nosim na provjeru…nakon dva čišćenja bacaju isto…dobri su. Posuđujem još jednog, sve skupa sastavljam, Štef uglazbio i motor guram u garažu. Nemam potrebe za njim, kreće sezona berbi. Nije problem grožđa, to bi malo veća grupa ptica riješila za par dana (znam iz iskustva), nego sam već i sebe navikao da to treba biti zabavan događaj, s ponešto kolača, hrane, pića i kakvom sitnicom za ponijeti kući. I taman u fazi rješavanja bacim pogled na FB gdje prijatelj stavlja sliku tenisice i snijega ispod nje, lokacija Tranfagarasan…nevjerica, kako sad to…pa još je ljeto, eto led stavljao u mošt da ga ohladim…

Bilo bi red da objasnim kakav sam ja to plan napravio. Obzirom da moram biti u Bukureštu u nedjelju navečer poslovno, na sumitu na koji i Broj 1 dolazi, imam dva neradna dana za put, pa mi glupo ići avionom (kao svi drugi, iako ne vrijedio po Grunfovim pravilima). A kako je još toplo vrijeme, glupo je ići autom. A kad se već putovanje motorom nameće kao win-win situacija, glupo je samo ići direkt. Nemam baš ni povjerenja u njega, pa kujem savršen plan. Prvi dan lagano do Subotice, tamo je dosta BMW ekipe na susretu i navečer se okupljaju kod prijatelja koji iznajmljuje sobe između ostalog…ako se bude Gandalf dobro ponašao onda rano na spavanje i ujutro što ranije prema Bukureštu. Ali naravno ne direkt, nego preko “kratke” planinske ceste. A ako Gandalf nebu dobro radio, možda još uspijem uloviti avion iz Beograda. O povratku ne razmišljam puno, neću imati puno opcija, to je već u radnom tjednu, brzina povratka će prevagnuti.

Sumit je visokog nivoa pa je red nabaviti nešto novo za obući. No, morao je i mošt početi fermentirati burno prije nego sam krenuo vaditi motor, pa tako u četvrtak (dva dana prije puta) gledam i zaključujem da nemam dovoljno mesa na kočnicama. Srećom, uspijevam nabaviti jedan set pa u petak rješavam – na jedan disk nove pločice, a na drugi kombinacija dviju boljih od prije. To je to, valjda spreman.

Subota 01.10.2016.

Koferi puni, sitni euri u džepu, u navigaciju ukucane tri lokacije (Subotica, početak Transalpine i hotel u Bukureštu). Prvi dan je ionako kratka test vožnja pa se nešto posebno ni ne pripremam, što je pogrešno. U aktivnu opremu ubacujem nove rukavice iz Lidla (za 75kn) i maramu što mi je klubski kolega i prijatelj poklonio, s BMW motivima i alpha RACING natpisima. Krećem po planu oko 11h i čim sam sjeo na motor u odijelu, grčevi u kukovima – nije to niš čudno, uvijek je tako nakon dužeg posta od vožnje…ali nisam očekivao. Isto tako, nisam baš očekivao ni da će biti toliko toplo i vjetrovito…niti da će opet kombajni biti u poljima (ovaj se put bave kukuruzom)…niti da ću biti toliko žedan…ali motor ide bez pogovora, žustro reagira na otvaranje leptira u difuzorima, i to me veseli. Umorniji od očekivanja prvu pauzu radim u Čađavici, jedva dočekao da nešto popijem, rashladim se i prohodam. Udari vjetra umaraju polako ali sigurno, vratni mišići pokušavaju smiriti “Mariolino” glavu, a ostatak tijela se trudi korekcijama držati motor na pravcu.

img_20161001_131304Druga polovica prolazi nešto bolje, ali svejedno sporo. Ne stajem više ni na jednoj od uobičajenih lokacija (osim benzinske), pokušavam utvrditi kakva mi forma kako bi znao što mogu sutra očekivati, očito je da ide sve po planu A. Razočaran kondicijom dolazim poprilično prerano na lokaciju, lagano krećem s mješavinom crnog vina i šećernog napitka da nadoknadim energiju, glancam vizir, pričam s gazdom i ostalim gostima. Dok sam se presvukao u nešto komotnije stiže i novi red mješavine koji trošim u dobrom društvu. Još puno toga moram naučiti o gostoprimstvu, neki ljudi jednostavno kad čuju da si im u gradu ili blizini, ostavljaju svoje obaveze i osjećaju potrebu da te nekako ugoste, da probaju biti na usluzi i da učine sve kako bi ti vrijeme provedeno u njihovom gradu bilo najbolje što može…to je tako divno i moram poraditi na tome kod sebe. Polako se počinje skupljati i ostatak ekipe. Malo me čudno gledaju, otkud ja sad tu i još u dobrom društvu, ali brzo se snalaze i pitaju ima li što od punice (da, da, bivše punice). No kako je organiziran kulinarski boj, i na nekoliko lokacija se krčkaju mješavine graha u raznim gradacijama ljutine a ima i veliki lonac srnećeg, tako se uopće ne obazirem na te sitne provokacije.

img_20161001_164414_hdrKako sam se ja prikrpao na večeri, tako je i “Tibi-bači”, što me posebno razveselilo, da ga vidim. To će mi sigurno dati više snage sutra. Sve smišljam kako ću se izvući s fešte ranije, kako bi se naspavao i mogao rano ujutro krenuti, ali čini se da ekipa nije previše raspoložena za ruženje, ako sam dobro shvatio ima nešto veze s prethodnim danom a više noći, a sigurno ne pomaže i nedostatak neke cuge…otpratio ih sve, platio sve što je pisalo kredom i dok je još muzika glasno svirala krećem na odmor.

Nedjelja 02.10.2016.

Budim se prije budilice, to je znak pozitivne nervoze, ali i slabijeg pokrivanja…neka…treba biti nervozan, pred nama je skoro 800km, od kojih skoro 150 po planini, i pitanje koliko autoputeva a koliko bez…iz prenoćišta izlazim dok još nikog nema, em kako bi krenuo rano em kako nitko nebi vidio sramotu ako motor odbije upaliti…ali strah je neopravdan, pali ko mina i začas smo na izlasku iz grada…a na kraju daleke ravne ceste izlazi sunce što je prilika za slikanje…i dok ja slikam s druge strane ceste Štef već žuri na buvljak…

img_20161002_065340_hdrJoš u noći (i okretanju pred jutro) donio sam odluku da ne žalim troška za cestarine…koliko je god šansa putovati što lakše i brže…da barem nešto vremena ostane u rezervi…pa tako okrećem na autoput i u smjeru Mađarske…ali ne kupujem vinjetu (pa to je samo par kilometara, a i moj deda je plaćao porez austro-ugarskoj, pa valjda neće zamjeriti – u stvari, dobio sam hint da se držim iza kamiona i da slikaju s prednje strane tako da nisu baš nabrušeni na motore). Ispalo je da nije par km, i ispalo je da je motor počeo pokazivati ozbiljne probleme…svako malo motor stane na sekundu, a povremeno i na dvije…u vožnji…super, a ja i bez vinjete…slično je bilo na putu prema Minhenu, isto u hladno i vlažno jutro, izgleda nema veze s injektorima koje sam dao čistiti, nešto je drugo problem…no, za razliku od puta prema Minhenu kad je Clarkson savjet pomagao (More power!) sada isti samo poogoršava situaciju…izbija mi to pokoje zrno znoja, i pomalo u panici uspijevam pronaći brzinu (oko 115 km/h) kojom se može putovati…super, još samo 700+ do cilja :). Kako okrenuti 800km? Jednostavno – metar po metar, 800.000 puta ;).

U Rumunjsku ulazim s dodatnim strahom, jer dok čekam u gužvi za prijelaz granice (koju sam naravno dosta zaobišao), strah me da me negdje mađari ne skuže da sam se švercao a frfljanje i gunđanje motora ne spominjem…ali autoput nastavlja i mi lagano brojimo kilometre prema Aradu…pa prema Temišvaru…i već lijepog puta prošli…a benzinske ili nisam vidio ili ih nema…kao da je Gandalf znao i namjerno me usporio :), jedna je od misli koje mi se vrte cijelo vrijeme u glavi…uz brdo drugih, od toga što bi moglo biti motoru do toga što napraviti ako stane… no jedna misao mi nikako nije dolazila…odustajanje nije bilo opcija…kao i na puno dosadašnjih lutanja…trudim se da nisam ja ta karika koja će popustiti.

Pred kraju dionice autoputa (a već 3h na cesti) uočavam i benzinsku, pa i tu čudnu lampicu što se upalila rješavam…i još dobivam slip od kartice na kojem je cifra u kunama…idealno…sad mogu dalje bez traženja i stajanja…i tako i bi…uopće ne stajem nego vozim dionicu lokalnih cesti, s kojih se vide zmije autoputa koji se gradi…pa opet dionicu autoputa i mic po mic, dolazim na početak Transalpine (DN67C) po svojem nekom internom planu prije podne…no problem je u tome što sam opet zaboravio razliku vremenske zone i ovdje je poslije podne…trebalo mi je neko vrijeme da shvatim zašto navigacija misli da mi tako puno vremena treba za neke dionice, a kvaka je bila u tome da sam ja gledao vrijeme u našoj vremenskoj zoni a navigacija u lokalnoj…nebitno…gazimo početke Transalpine što znači da je prvi dio plana je ostvaren…i vrijeme je za prvu pauzu…nakon 5h vožnje…

Odmorište uz cestu…klupe i stolovi, drveni i natkriveni, tekuća i očito pitka voda s druge strane ceste…što više treba? Ma treba, konzerva mesnog nareska i pecivo što vozim od doma…i to je moralo biti dovoljno za mene i preplašenu pasicu, jednu od bezbroj pasa lutalica koje smo već do ovde sreli…izuzetno oprezna brzinom ninđe skida ponuđeni komad nareska, a kasnije tužno gleda u koš u koji sam bacio smeće…

Pola sata je tako slikam, pišam, jedem, dopisujem se preko mobitela…pa jesam ja normalan! treba iskoristiti ovaj divan dan i sunce na vrhuncu…navlačim ljetne rukavice, kamera ide na kacigu i vrijeme je da vidimo kakva je to cesta, tako blizu Transfagarasan-a, prvi put građena prije 2. sv. rata, pa obnavljana u 2. sv. ratu od strane njemačkih trupa…i dan danas se obnavlja…

U našem trojstvu (Gandalf, Zemo i ja) uvijek neko mora gunđati pa kako sam ja sebe namirio a motor se smirio tako je sve jače gunđanje dolazilo od Zeme…e on nebi tim putem ni da mu se plati…i gunđa on tako često i žustro, sreća da u stvari nemam nekog izbora, a bome, na moje iznenađenje i brdo putokaza s oznakom DN67C ili Translpina ima…a cesta je tako…nije loša…malo uzbrdo, malo nizbrdo..još u šumi ili kroz kakva naselja, ima tu i tamo koja dionica uz rijeku…čak i auto-škola ovdje putuje…da je bar meni netko davao instrukcije vožnje na ovakvoj cesti :)…smeđe lišće polako ispada s okolnog drveća i vožnja me podsjeća na neke scene u mladosti kad sam vozio Need For Speed na računalu…i metar po metar, izbijamo na branu/most, jezero plavo, svjetlost sunca se lijep raspršuje na malenim valovima…gužva, ljudi stoje, slikaju…pa i ja stajem, slikam malo.

img_20161002_125109Očaran lijepim prizorom nisam ozbiljno shvatio da nakon prvog okretanja ključa Gandalf nije pokazao nikakve znakove života…samo na brzinu radim Off/On i lampice su tu, motor pali…idemo dalje…i dalje su prizori lijepi, cesta sve ljepša….a mene kopka…što se dogodilo…i eto hladnog znoja opet, nakon pogleda na sat koji se resetirao…sve je u nekom trenu ostalo bez napajanja…pa zar sad, ovdje!?!? Vidio sam šlep na početku ceste i to je jedina ohrabrujuća misao…čak je i Zemo na neko vrijeme ušutio…ali mi i dalje metar po metar…

img_20161002_131906Zemo nikako nije htio u tom smjeru, e sad da li zbog krava što su bezbrižno šetale ili zbog ograničenja od 30, neznam…ali tabla je definitivno pokazivala da dolazimo na finalnu dionicu…i to na predivnu dionicu…i kako se ozbiljnim serpentinama penjemo sve više tako i priroda postaje pustija, a pogledi sve bolji…istina, i temperatura pada…ali ni blizu snijega, sunce ozbiljno udara i pomalo mi vruće u odijelu…isto se tako osjećala i kamera na kacigi pa je snimak ove dionice zamućen radi kondenzirane vode ispred objektiva…nije prvi put i nije mi drago jer sam znao da će se to dogoditi a opet nisam na vrijeme reagirao…morat ću opet ovamo :)…iako ima povremeno i kratkih makadam dionica i prekopa na cesti…generalno, cesta je daleko bolja od mojih očekivanja…pa i od razvikanog Transfagarasan-a…čak sam uspio pronaći i naljepnicu za motor i magnet za frižider…u ovoj pustoši…ali nemam baš vremena za previše uživanja i slikanja, treba nastaviti metar po metar…

U jednom trnutku vidim scenu za National Geographic, proplanci s desne strane ukrašeni s bezbroj ovaca, jedan pastir i njegov pas u daljini vode, a drugi, evo stoji ispred mene naslonjen na štap i gleda u mene…cesta vijuga dalje i u daljini se naziru finalni špageti uspona na Urdele Pass, s 2145mnv najvišu točku…dobivam od pastira dozvolu slikanja, čovjek pozira…a ja kreten nisam ni motor ugasio a kamli izvadio fotoaparat koji bi mogao prenijeti ljepotu scene…i tako, eto muljave slike koja je trebala biti najbolja slika dana (mjeseca, a možda i godine)…

img_20161002_150627Nakon špageta nema ništa posebno, nisam vidio nikakvu oznaku uz koju bi se slikao, pa zar je tako teško staviti tablu s visinom? Stajem na cesti, palim još pokoju sliku s pogledom na nastavak ceste, čak skinuo i kacigu za samoslik i tek tada shvatio da je stvarno friško ovdje…i da je sad pred nama nizbrdo, a svi znamo da se i govno kotrlja nizbrdo…sreća je da sam uredio kočnice, pa se možemo kotrljati i solidnom brzinom, i prestizati Dacie koje ispuštaju smrad spaljenih pločica (ili pakni, tko će ga znati)…Nisam dosad komentirao, ali ovdje nisam primijetio ni jednog kampera…većinom osobni auti i pokoji motor…gužve nema, znao stati na sred ceste i nitko se nije žalio…a tako lijep dan i nedjelja…raj, nemam drugog opisa.

img_20161002_151623Svemu što je dobro (pre)brzo dođe kraj, pa tako i ja moram prestati uživati, i koncentrirati se na treću dionicu…a misli još gore u planinama…a hrana već ishlapila…jedino Zemo živnuo… odjednom zna on kako najbrže doći do Bukurešta i da smo tamo oko 19h ako nećemo stajati…a ne vidi on da je cesta puna, što auta, što kamiona, što autobusa, što pasa lutalica, što pregaženih životinja a bome i policije…no, idemo mi metar po metar…u naseljima se vozi brže od ograničenja, izvan naselja se vozi još brže, pretičem sve što mogu, cesta se pretvara u višetračnu na uzbrdicama, zavoji su veliki, tu i tamo spuštam motor jako nisko, puno niže nego bi trebalo na ovakvoj cesti, tako daleko od doma…a Zemo nagrađuje tako da smanjuje vrijeme dolaska na destinaciju…u jednom trenu skinuo i sat vremena, ali onda više ni Gandalf ni ja nismo mogli dalje…glad…tankiranje…i gledanje brda auta i kamiona koji prolaze…i koje će opet trebati prestizati…

Metar po metar, i bez ulijetanja u klopke organa reda, dovukli se do autoputa…koji ide sve do Bukurešta…olakšanje…je gužva, ali kilometri prolaze brže i uz manje napora…jedino sigurnost nije ništa bolja, i dalje ima pregaženih životinja na cesti, svako malo netko stoji ili je parkiran. Sunce pada iza leđa sve niže, ali me ne zabrinjava…još 50tak kilometara do cilja, računam da je to pola sata…laganih…taman toliko će još i sunce izdržati…pa rekoh, obzirom da sam slikao izlazak, red je slikati i zalazak…nalazim izlaz…i ono iznenađenje…metar od autoceste makadam 🙂 koji vodi na nadvožnjak…očito nešto lokalno…

img_20161002_184435_hdrI tako ja vjerojatno ne bi imao što više pisati da 20tak km prije silaska s autoputa nije sve stalo. Neznam što sam ja mislio gdje će završiti ta sva vozila koja su cijelo popodne išla u mom smjeru, ali sam na bolni način saznao…sve je stalo…tu i tamo neki heroj po zaustavnoj koja nije baš uređena i ne želim riskirati … murija vozi u rikverc…malo vozim kako i kolona, pa kad mi je dojadilo malo vozim slalom…ali nikako nikamo stići…mrak je pao…vizir mi prljav…oči umorne…naređujem Zemi da mi nađe alternativu pa pokušavam tako, kroz neke kvartove i čudne ceste…gužva je, jako oprezno vozim, velik je grad…vizir mi je naravno dignut i svjež zrak udara u lice…ta zadnja dionica mi uzela sat vremena i dosta života, ali stigli smo…pred luksuzni hotel, i dobili parking mjesto direkt nasuprot glavnom ulazu…

img_20161002_224315Pivo sam popio nakon tuširanja, u hotelu uz zatvoreni bazen, kolega slavio rođendan i spasio mi život…kasnije prošetao malo po gradu, koji ne izgleda baš kao i ostatak zemlje kroz koju sam se vozio…ali nisam baš imao snage puno…

Ponedjeljak 03.10.2016.

Nisam jučer dugo izdržao u šetnji gradom, malo me uhvatila letargija i umor…a ono, sretan sam…vidio sam divnu novu cestu i stigao na vrijeme…i popio pivo na kraju koje nisam platio…di ćeš bolje :).

Danas ipak treba uključiti poslovno lice, u rano jutro već peglam košulje i hlače sažvakane putem. A hotel takav da ima ugradbenu ploču i peglu…odmah do mini bar-a…Kroz dana prezentacije i sastanci, a navečer večera. I Broj 1 je tu, znamo se više od 10 godina ali sve rijeđe se viđamo. Ali ako je Tibi-bači nadahnuće za moto lutanja tako je on za život generalno…genije i vizionar…a još k tome svjetski putnik, obožava vulkane i obožava slikati i pisati o svojim lutanjima…i iako s teškim brojkama na računu, jednostavan i pristupačan. Malo laprdali, nije on moto tip, ali neko Honda društvo putovalo Rusijom, nije problem poslat će on meni kontakte, samo da ga posjetim…

Lokacija večere je očito vrlo poznata i popularna, gužva je iako je ponedjeljak, ali je društvo dobro, i vrijeme nekako prolazi. Čeka se ponoć kako bi čestitali i proslavili rođendan Broja 1…pa torta…pa čestitarska…pa putna…i već su ozbiljni sati…ali ne za sve…dio ekipe tek sad kreće otkrivati draži Bukurešta, koje je moguće vidjeti na svakom koraku…ali ja misli okrećem prema povratku.

Utorak 04.10.2016.

Bolan je bio zvuk budilice u 6:15…samo nekoliko sati sna…a ne pomaže ni činjenica da sam uspio nagristi sinuse u onoj noćnoj dionici dolaska s dignutim vizirom. Praznim i njih, ali i većinu hrane od jučer…pa se spuštam na doručak bez da sam i pogledao kroz prozor. Rano je, ali ima života…naručujem si jaja na oko, nadao se malo pečenijoj varijanti, ali ionako sam toliko nervozan da samo bacam hranu u kljun bez nekog užitka ili stvarne potrebe. Pakiranje ide sporo, sve nekako još spavam i vučem se ko jesenska magla. Još jedna sesija na wc-u je znak nervoze na točki usijanja ali i priprema za današnju dionicu u kojoj se puno toga mora poklopiti savršeno da uspijem.

Sat u lokalnoj zoni pokazuje već skoro 8 kad sam se odjavio i natovario stvari. Zemo pokazuje 1058km do destinacije, najbržom rutom. Nisam već dugo okrenuo takvu brojku, a zadnje kad sam ih okretao sam dva mjeseca pripremao kondiciju…a i motor se nešto bolje ponašao..na vrh svega još i kiša pada. Palim motor, vratari i nosači me gledaju, a on samo jednom ili dvaput prestaje s radom dok ja čistim vizir…ali pali ponovo bez muke…What could possibly gone wrong?

Kiša i semafori, a i moja pospanost, stvaraju mi nekako osjećaj da me Bukurešt ne želi pustiti, da nisam vidio i doživio sve…sigurno sam trebao otići u plaćeni obilazak parlamenta, ali onda bi to značilo i povratak od dva dana, i to mi je predugo, treba se vratiti raditi, treba provjeriti stanje fermentacije, treba tako puno toga…a najprije okrenuti 1058km, metar po metar, milion i pedesetosam tisuća puta. Prve (kilo)metre stvarno radim vrlo nježne, nisam ja baš bez duše (iako ima i drugačijih mišljenja), brisač vizira na Lidl rukavicama za 75kn se pokazao odličnim, i malo pomalo izašli mi iz grada, vozimo autoputem, Zemo pokazuje 3 cifre do destinacije, kiša prestaje…nema više spavanja…vrijeme je podići ritam…ali Gandalf ne misli tako i odmah odgovara trokiranjem…neka, neka, mislim si ja…trokirao ti tako još današnju hiljadarku, neću ti zamjeriti.

Kako je ritam lagan, tako se u glavi svakojake gluposti vrte…a i jaja mi smetaju i stišću…i to ne samo ona od doručka nego i vlastita…možda sam trebao s ekipom u provod noćas, možda bi pritisak bio manji, tko će ga znati…prerano je još za njih da krenu s pričama…Prvi se put zaustavljam u Slatini oko 10, ali ne ovoj našoj koju sam prije koji dan prošao, nego Rumunjskoj…nestalo mi autoputa ali i goriva…i obavještavam pospance da je je još samo 882 ispred mene. Poprilično vjetrovitih, ali sunčanih…na solidnoj cesti koja prolazi kroz nepregledna polja…vozi se brzo, ali ni sve vještine naučene u nedjelju ne garantiraju dovoljno sigurnosti, pa ni jaja više ne stišću, troše se, ostaju na cesti…A sad se sigurno pitate kakve su to posebne vještine potrebne u Rumunjskoj? Navedimo nekoliko:

  • svježa balega – opasnost blizu, možda u pokretu a možda u prehrani
  • ne svježa balega – opasnost moguća
  • smrad kočnica – izazovna cesta slijedi nizbrdo, Dacie na cesti
  • smrad kvačila, isto samo uzbrdo
  • roadkill divlje životinje – opasnost rano/kasno u danu
  • roadkill psa – dionica s neiskusnim lutalicama…

I koja je nova potrebna? Poseban oprez na radove na cesti…zujao sam malo gledajući okolo pa sam uletio u nezgodnu situaciju, ali srećom bez nezgodnih posljedica, gume, felge i amortizacija su podnijele herojski. No, većinom sve ide ležerno, bez pretjerivanja…a ljepotu krajolika čak dijelim i s kolegama koji se sad većinom već gube po aerodromu i traže suvenire. Da sam ostao stajati još koju sekundu mogao sam podijeliti s njima i sliku psa lutalice kroz kojeg se skoro moglo vidjeti, a iz daljine sam njegovo kretanje i pojavu zamijenio s plastičnom vrećicom koju vjetar baca naokolo.

img_20161004_114523Idila je potrajala do Bugarske granice. Malo me iznenadilo kad sam vidio da idem u Bugarsku, nisam ja uopće gledao kuda je Zemo naumio i sve sam si mislio da ću pored Đerdapa ići, ali ne daje povoda za sumnju i sad nema nazad. Polako se vučem u neočekivano veliku kolonu vozila, za kamione mi i nije bilo čudno…dovlačim najbliže prijelazu, poneki auti prolaze…djelatnik uzima moju osobnu…sve izgleda skoro normalno…ali sad već neko vrijeme ne dižu rampu…pitam što se zbiva…pao IT sistem u Bugarskoj, nema provjere, nema prolaza….a eto, kad već sam nisam dovoljno pametan da stanem i odmorim, viša se sila potrudi…glodam energetsku pločicu, kontaktiram lokalnog kolegu, hodam amo-tamo…i za cmrc manje od sat vremena diže se rampa…ne trebam ni mostarinu platiti, samo gas…ali ne, nema ovdje baš puno gasa…ceste su očaj, policije dosta, ali koga je briga, pojavljuju se znakovi za mjesta koja uz svoje jadno zemljopisno znanje smještam u Srbiju…to je super, Srbija mi je već kao doma…istina, ne baš ovaj južniji dio, ali tu već znam koga bi zvao da mi pomoć zatreba.

Na granici sa Srbijom sam malo čudna pojava, em je neka pustoš em nisu ni klasične kućice…nekako mi se više čini da je prijelaz za kamione, možda se varam…nakon što sam pokazao svoju lijepu frizuru i čelo djelatniku, oko 13h dobio sam dozvolu prelaska…ali to je sad 13h po našem vremenu…Srbija, tko bi rekao da ću ti se tako veseliti…od Zaječara prema Paraćinu cesta lijepa, brza, izgleda moderno i sigurno konstruirana…nekako mi se ne uklapa…dok nisam vidio tko ju je radio (Strabag)…e da, tako je nekako i kod nas krenulo…uzmu ti banke, dobiješ kredite za ceste koje onda rade stranci i eto te začas primljenog u EU da netko može jeftinije razgovarati, kupovati i iskorištavati a bez rata (ovo su samo neke misli koje mi zuje u glavi). Zujalo je meni tu već pošteno u glavi, ali sve mi već autoput miriši i sve mi se čini opet idilično. Malo sam ipak bio potišten zbog gubitka vremena na ulasku u Bugarsku i ne radim stajanje uopće, iako mi već treba, sve dok i motor nije ostao bez goriva…i to je bilo negdje na autoputu prema Beogradu, 3 sata popodne, 8h na cesti, na pola puta…

Točim sam (kako bi i inače) ali djelatnik se ispričava, ipak ima atraktivnije djevojke za poslužiti…uz gorivo plaćam i dva trokut sendviča…nemam vremena za ručak a ona sirova jaja su ishlapila još negdje u Rumunjskoj…pomičem se na parking, lovim neki lokalni wifi, zvačem i pišem okolo izvješće gdje sam, razgibavam guzicu….a jedna od onih atraktivnijih djevojaka otvara gepek svog reklamnog vozila, donosi red bull i poklanja uz kratko dobacivanje…”možda zatreba”… pa nije valjda da se vidi da sam na rezervi ali svejedno, vidio u ovome dokaz da će uvijek netko uskočiti u pomoć, ako zatreba.

Sit motor, finog nekog domaćeg goriva, ja manje sit ne baš tako finih sendviča i tople cole iz gepeka odlučno krećemo dalje…nema sad puno mudrolije, samo puno guslanja po autoputu…eh, da, možda…prvo nas je malo kiša osvježila u Beogradu, taman dovoljno da raskvasi bube na viziru i da ih brisač s onih jeftinih rukavica otkloni…i to je super…ali nije super to što motor kod svakih naplatnih radi sve lošije, pa i krepava tu i tamo…nije baš super ni ono fino srpsko gorivo i hlapi naočigled brže od onog prethodnog…a nije baš ni super što temperatura pada pa mi nekako postaje hladnije i za ruke ali i ispod odijela…zaboravih napomenuti, ušli smo u HR i iako to zvuči kao da smo doma, još je veliki dio plana ispred nas.

Već se pomalo mračilo kad smo stigli do odmorišta Staro Petrovo selo, zadnje tankiranje do kuće, na parkingu tražim zavjetrinu kamiona, oblačim prvi put dodatnu vestu ispod odijela, mijenjam rukavice za starije i koje sam mislio da su toplije…i dosta sam već umoran…ali već se vidim kako pijem pivo u svojoj lokalnoj birtiji…ali ima ona narodna, prvo skoči pa onda reci hop…prvo je naglo počela padati temperatura što je bila najava kiše i mraka…svjetla prometa iz suprotnog smjera ubijaju ono malo vida što mi je ostalo, jer na ovim rukavicama nemam brisača a nisu ni toplije (kriva procjena)…no, nema sad više stajanja ni za koga ni za što…povremeno potpuno slijep, borim se s naletima vjetra, maglom što dižu kamioni, umorom i bolovima…ali nisam ja jedini koji bolujem…na naplatnima Ivanjoj Reka pada Gandalf prvi put do kraja…umro i ne daje nikakve znakove života…guram ga kroz rampu i parkiram na ono malo šrafiranog dijela…nema šanse da ga guram kroz svih onih milion traka…i opet, ne mogu se naljutiti na njega, hrabrim srcem je vukao, pokušavam još koji put okrenuti ključ, palim/gasim sve prekidače, gasim napajanje uređaja za praćenje …ništa, nema pulsa…mrak, lagana kiša…skidam sjedala…navlačim žice do kojih mogu i evo ga, na tren se pojavljuje puls…opa, pa nismo mi još mrtvi…nije uspjelo iz drugog, u trećem ili četvrtom pokušaju krepava, ali onda u jednom pali na zub i radi dovoljno dugo da uspijevam vratiti sjedala i idemo dalje….živ je…i bio je živ do idućih naplatnih kućica…nisam uspio držati ga na gasu i krepaje ponovo, bez pulsa…pretpostavljao sam da će se to dogoditi ali nisam htio ići na staru cestu, okus pive sam već skoro osjećao u ustima…ponavljam svu proceduru oživljavanja, ali po prvi puta kako zajedno lutamo, navlačim i reflektirajući prsluk…

Dovukli se do našeg silaska s autoputa, tu nas već znaju, i neznam kako, stisnuo Gandalf zube i ne želi pokazati svoju bol i našu sramotu pa radi dok rješavam plaćanje…i ne stajemo ni u jednoj birtiji, zadnja je naša, od tamo mogu i pješice doma i tamo ima pivo s mojim imenom, uvjeren sam…a kad ono, radovi na renoviranju i birtija zatvorena…koje razočaranje za kraj…tako divnog putovanja…od prekrasne Slavonije i Vojvodine, preko divne Rumunjske i manje divne Bugarske, Srbije…znate onu kako se prelaze velike udaljenosti? metar po metar, samo puno puta…do idućeg lutanja…pozdrav

rutaPS.

pivo sam našao u bratovom frižideru, hranu kod mame, i nedugo nakon toga se onesvijestio…

Finalni dio uspona

Silazak s Urdele Pass na jug, komplet

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

@