Lutanja 2015.

12.04.2015.

evo ga, vrijeme je da se krene…kao i dosad, ja ću probati pisati o svojim lutanjima korištenjem bmw motora većinom, ako uspijem naći vremena i volje za pisanje.
U nedjelju vodio motor na posvećenje u Bedekovčinu, u njegovim godinama i kilometrima, svaka je pomoć dobrodošla :).

Vagao dugo da li da idem, nisam nikada i nisam navikao na motore oko sebe. Nenaspavan i s tek nešto krvi koja polako potiskuje posljedice noćašnjeg treninga P&C (pikado i cuga) pokrećem motor. Prvi kilometri prolaze baš kako bi trebali, ali mučninu od viška cigareta ne uspijeva potjerati vjetar u kosi. Ubrzo primijećujem kolegu u retrovizorima i nema više spavanja. Njegov ritam je žustriji i pomalo izvan moje zone sigurnosti pa jurcam za njim ne bi li izbjegao zaostajanje. Ne uspijevam baš uživati u buđenju prirode koje se događa svuda oko nas. Visoka brzina, pijesak od zime i blato od nedavnog oranja pridonose tome da ne skidam oči s ceste. Srećom, tu je miris svježe zaoranog stajnjaka koji je neiozbježan znak proljeća u ovim pitomim zagorskim krajevima i ne trebam gledati okolo da bi vidio pripremljene oranice.
Naravno, na lokaciju smo došli ultra prerano pa smo imali mogućnost parkiranja u samoj žiži zbivanja, ali sam tu opciju iskoristio samo za slikanje pa maknuo Gandalfa da napravim mjesta za zvučnija imena. Doručak je bio pivo sa sokom, a kad je doša red na misu i pričest, nitko od kolega nije pokazao interes pa sam ja otišao kod prijatelja na kobase iz gepeka. I to je bila moja pričest. Upoznao sam puno ljudi, ne zapamtih ni približno toliko imena. Motora je biloooooooooooooooooooo toliko da smo krenuli kasnije, pa smo nakon 10m stali i kupili pivo, pa nakon priče i čekanja od skoro sat vremena krenuli ponovo da bi zapeli u koloni nakon 100m. Užas.

Sretno/spretno se ugurao na jedan rally koji uskoro kreće, ali o tome više kad bude.

19.04.2015.

Nova nedjelja, nova nenaspavanost, novo lutanje – na najveće brdo Zagorja (Ivanščica), makadamom

a gore brdo paraglajdera kojima upadamo u pripreme, mada u trenuntku kad smo došli nije baš bilo uvjeta za njihove aktivnosti (3 stupnja i vjetar do daske). Nije to spriječilo jednog nestrpljivog da proba podići krilo i završi ovako:

Kad su me oslobodili, maknuo sam se a kasnije je krenulo normalno podizanje (bilo neko takmičenje)

Pojeli grah kod Drageca (jer gulaša nije bilo, a kobase treba čekati), malo gledali letače, malo po okolici…vrijeme nije bilo najbistrije pa telefotke nisu nešto.

Dva motora izvan svojih normalnih okruženja (na povratku)

petak 24.04.2015.

Dugo sam vagao što i kako ove godine, posebno kamo. Kako sam uvijek otvoren za nove stvari tako sam pristao da probam sudjelovati u proljetnom reliju BMW moto kluba Zagreb. To mi je prvi put da se odlučujem za takvo nešto kao što je putovanje u čoporu i nisam baš siguran kako će to završiti. Puno je promjena bilo u zadnje vrijeme, možda nije pravo vrijeme, ali zašto ne? Kao i uvijek, dan prije prolaska prolazi u svemu osim u planiranju ili pakiranju, i taman kad sam se psihološki pripremio za taj dio zove pajdo i “Ajde ne budi p…, idemo na P&C”. I tako sam ja nakon nekoliko rundi u kojima sam bio sve osim koncentriran na igru (mada to protivnicima baš i nije pomoglo) i spavanja u kadi nakon toga, spremanje odradio duboko u noći.

Srećom, ujutro ne krećemo rano u čoporu svih motora nego nas troje krećemo iz Varaždina i biramo podravsku magistralu, pa ćemo se u nekom trenutku spojiti s ekipom koja kreće iz Zagreba. Već na putu do mjesta okupljanja čini mi se da nešto na motoru zavija, ali to pripisujem buci u glavi pa ignoriram. Lagana medica da se izoštre čula i vrijeme je krenuti.

Tu su dva, a evo i trećeg.

Početni ritam je žustar, pretpostavljam da je posljedica želje za vožnjom ili rješavanja frustracija, ali svejedno ne odbijam i ubrzo smo se uskladili i tutnjamo cestom. Da se nebi previše zaigrali, uključuje se viša sila i baca na nas sve gušće kapi kiše. Asfalt je mastan, još prigodno ima i dionica s novo iscrtanim crtama i to nas usporava ali ne stajemo. Kako pada temperatura tako nešto na Gandalfu sve jače zavija, ali sad nema više odustajanja dok ne krepa. Dijelim svoje strahove s kolegom, ali on se ne čini zabrinut, čak naprotiv čini mi se veselim ili ponosnim jer ima u rezervi drugu pumpu koja je najvjerojatniji razlog.

Prvu pauzu radimo u bajkerskom lokalu u mjestu Čađavica. Nije velika dionica, ali nije ni kondicija na razini. Da ne govorim da je već i vrijeme za neke osnovne potrebe.

Mala pauza, provjera gdje je ostatak ekipe, i idemo dalje. Kiše više nema, ravne dionice su sve duže, i ritam postaje nekako smireniji. Ne sporiji nego smireniji. Obzirom da ostatak ekipe nekako zaostaje, u blizini granice točimo naše konje i nastavljamo te smo vrlo brzo prošli našu kontrolu. Na kontroli s druge strane se zadržavamo čak i manje. Zbunio sam i sebe i djelatnicu s pitanjem kako je, pa da je više ne gnjavim samo me tjera dalje i želi lijep provod.

Ostatak ekipe smo odlučili pričekati odmah iza granice, u prašini uz cestu i suhih grla. Ma da, pa nije valjda netko povjerovao? Pikec Čarda, nezaobilazno mjesto kod svakog prolaska još uvijek stoji na Dunavu i lagano se širi. Kako smo omastili brk sušenim ribicama i finim vinom tako je pala i kupovina.

Čak i ne tako brzo stiže poziv da je čopor prešao granicu i da je vrijeme da se udružimo. Sombor nam je prva destinacija, domaćin ima rođendan i časti ekipu. I to ni više ni manje nego tri kotlića (pasulj, pačetina i paprikaš od domaće svinje zvane mangulica ili tako nekako).

Neki nisu propustili detaljno proučiti i pokušati ukrasti recepturu

Domaćin (u sredini)

Kako svemu lijepom (pre)brzo dođe kraj, tako je vrijeme opaliti milenijsku (na kojoj me naravno nema) i idemo prema Subotici.

Put prema Subotici je prvi test vožnje u većem čoporu, i zasad ne mogu donijeti neki poseban o tome. Vodi nas poprilično truljav mercedes čiji vozač (i organizator relija) srcem nadoknađuje mane vozila. Malo smo profulali drugu destinaciju ali ništa što malim krkljancom na cesti nebi mogli ispraviti.

Druga destinacija je ujedno i mjesto spavanja za dio ekipe u koji i ja spadam. “Kod Vukoja” je ime, a lokacija stari mlin.

Nakon rasporeda u sobe te upisivanja u knjige krećemo ispratiti i ostale do njihovih smještaja te svi zajedno odlazimo u Vinske dvore. Tu nas čeka degustacija raznih vina uz priču koja me uopće ne impresionira. Svaka čast na trudu i zalaganju, ali meni se svakom novom pričom čini da se udaljavamo od vina kakvo bi trebalo biti i idemo u smjeru kemije, ali tko sam ja da sudim.

Lagano već sunce zalazi i vrijeme je za povratak na drugu destinaciju gdje nas čeka večera. Kolega me upozorava da mi se štop svjetlo ne gasi i brzo pronalazim razlog. Ručica prednje kočnice se ne vraća do kraja. Zub vremena je uzeo svoje i morat ću to popraviti kad se vratim, a sada mi radi dodatnu muku jer me stalno kopka i u vožnji stalno guram ručicu nazad i pokušavam je što manje koristiti. Na povratku se vozimo propisanih 50 na sat jer znamo da milicija stoji uz cestu i samo čeka da ih izazovemo.

Na samom ulasku na parking kolega udara rupu i razbija bocu bermeta, te ostavlja trag iza sebe – toliko o dihtanju kofera. Brzom reakcijom smo uspjeli spasiti pola flaše pa smo to prije večere “spasili” od bacanja. Večera je bila roštilj s prilozima u nekima poprilično ljutoj varijanti. Ovaj tekst sam pokušao napisati u sobi, ali rock zvuci žive glazbe i društvo, a da tekuća pitanja ne spominjem, bili su prejak poziv tako da tekst nastaje u odličnoj atmosferi kojoj ja nažalost najmanje doprinosim. Malo me čudno gledaju, jer me malo njih poznaje a još manje zna što radim.

Društvo koje je najduže preživjelo, na našoj lokaciji, trenutak prije nego sam i ja krenuo na odmor.

subota 25.04.2015.

O ovom danu ću morati kasnije napisati malo poduži tekst. Recimo sam da sam završio na svom prvom moto susretu u životu, da imam dosta lijepih slika i da mi je motor bolestan. Bio sam uvjeren da znam što mu je, ali iako sam za trening skinuo oklope i probao srediti, nisam uspio. Jedna od današnjih slika je okinuta na vinariji koja nosi ime Zvonko Bogdan i zabavnija je od one jučer (vinarija, ne slika).

subota 25.04.2015. – novi pokušaj

Kako bih zadržao svoju prirodnu ljepotu potrebno mi je barem nekoliko sati dobrog sna i ako su uvjeti dobri nije mi ih problem uloviti. Kako je ovo ipak bila prva duža tura nakon nekog vremena, tako su malo bolovi a malo i strah da ne probudim cijeli kvart hrkanjem rezultirali više okretanjem po krevetu nego snom. Nema nikakve veze s miješanjem 10tak vrsti vina, nekoliko rakija i likera, te buljenja u sitan ekran u zadimljenoj atmosferi. Ujutro sam bio zamotan u posteljinu kao mljeveno meso u listu zelja.

Nakon doručka, po planu je kava na Ženskom štrandu Palićkog jezera. Nekad sagrađen da bi skrivao kupačice od znatiželjnih pogleda a obzirom da danas ta uloga više nije popularna, pretvoren je u prekrasan kafić. Kako meni sve još zuji i brunda u glavi (ne, nije od alkohola i manjka sna, to su zvukovi prirode koja se budi), ja se odlučujem na laganu šetnju pa bacam koju sliku.

Dok mi je zakuhala klima unutar odijela vratio se nazad i okinuo pokoju s “one druge strane”. Za kupanje još nije. Druga točka današnjeg plana je udaljena vrlo blizu ali svejedno motorima idemo do nje. Radi se o spomeniku Lajošu Vermešu, koji je pokušavao oživjeti Olimpijske igre prije Pierre de Coubertin-a, i donekle uspio u tome. Bilo igara, natjecatelja te uglednika. Karte prodavali i za stajaća mjesta, a navodno je i klađenje super išlo. Govorimo o 1880. godini, 16 prije prvih Olimpijskih igara modernog doba. Ovdje nema puno aktivnosti osim slikanja.

Slijedeća točka dnevnog reda je odlazak na moto susret u organizaciji Moto kluba „Old bikers Vojvodina“ i Old timer kluba Subotice koji je humanitarnog karaktera. Hvale vrijedna inicijativa, ali meni lagano pada mrak na oči. Kao prvo motor je počeo negodovati. Nakon jučerašnjeg zavijanja, danas radi na povišenim okretajima i zacukava u vožnji. To mi je baš super došlo za vožnju u koloni. Kao drugo, našao sam se nepripremljen (psihološki) na svojem prvom susretu motorista. Brdo motora natiskanih jedan na drugo i svi stoje, to je meni noćna mora. Shvatio sam dio smisla, lijepo je vidjeti sreću kad se pronađu dva stara motorista, prekrasno im je slušati priče, ali rijetko je koja vezana uz ovakav moto susret i sumnjam da ću sjedeći ovdje osjetiti kakav zavoj, vidjeti kakvu planinu ili nepregledna polja. Nekako osjećam da mi nije tu mjesto i nije mi ugodno, pa mi je vrijeme ovdje provedeno najsporije prolazilo.

U istoj organizaciji odlazimo i na marijansko svetište na Bunariću kako bi mi sami ali i naši motori bili posvećeni, ovaj puta i od pravoslavne i od katoličke strane. Do ove godine nisam ni jednom, a ovo mi je (ako računam oba) već treće posvećenje u mjesec dana.

U hladovini neki traže mjesto za odmor i slušanje mise, a neki treniraju molitvene poze. Istina, krive vjere, ali kakve to veze ima, bitno da su molitve iste.

Pravoslavni svećenik ima puno bolji alat za razbacivanje svete vode, ali sigurno u odnosu na alat katoličkog svećenika puno više svete vode troši.

Kako je nakon posvete u planu vraćanje na mjesto zločina (ograđeni prostor prepun “mrtvih” motora), i kako meni motor sve više negoduje, objeručke prihvaćam prijedlog da preskočimo ručak i odemo grad. U planu je bio Pera Ždera, ali smo napravili grešku u koracima pa prvo otišli u pekaru Proleće na jedno Proleće (kolač još poznat kao Tri leće). Sjajno osvježenje u ovom vrućem danu, ali i energetska bomba od koje i Pera Ždera biva raznesen.

Ostatak vremena do polaska na sljedeću točku dnevnog reda neki su iskoristili za jeftino i brzinsko šišanje, a neki za proučavanje ljepota grada, mada bi se zakleo da se pogled nije odvajao od atraktivnih ljepotica u šetnji i svatovima koji jedni za drugima izlaze iz gradske vijećnice, praćeni nekim limenim instrumentima popularnim u ovim krajevima, koje bi trebalo jednom odslušati na saboru u Guči, Dragačevo.

Slijedeća točka dnevnog reda je vinarija Zvonka Bogdana, gdje vrijeme prije dolaska ostatka čopora koristimo za zabavljanje ljubazne spremačice i slikanje.

Da ne ispadne da me slabo na slikama ima

A da ne ispadne da vino ne rade od grožđa

A da ne ispadne da se od toga ne može živjeti

Tu je nastala (i meni lijepa) fotografija s potpisom slavnog zabavljača (koji je jedan od tri vlasnika, ali očito najkomercijalnijeg imena)

Dok smo tako mi uživali počeo je pristizati ostatak čopora, pa smo ih u šali dočekali na pragu teturajući i zagrljeni pjevali “Kak taubeka dva….”. Neki su primijetili naš mali skeč. Vrijeme je za još jednu milenijsku.

Pa na predavanje i kušanje. U današnjim pričama je bilo malo više govora o pažljivom uzgoju i berbi, ručnom odstranjivanju sumnjivih bobica, preferiranju temperaturnog zaustavljanja preranog vrenja pred kemijskim sredstvima i slično. I dalje se tu koriste razne magije i kemije, ali priča nekako bolje zvuči nego jučer. Moguće da i zbog toga što je pripovjedač atraktivniji.

Prije zadnje točke dnevnog reda, koja je večera s muzikom i iznenađenjem “Kod Vukoje”, ostalo je još nešto vremena pa s čoporom odlazimo na sok u grad. I opet neki su to iskoristili za razgledavanje nepokretnih a neki za razgledavanje pokretnih znamenitosti.

Na šetalištu kod Plave fontane (gdje je i snimljena gornja fotografija) u tijeku je bio Vašar i izložba cveća „Garden flora“. Iskoristili smo priliku da i to pogledamo, pa naletjeli na štand s ljutim paprikama i razvezla se malo priča, pa jel želite probati vlastite mješavine i tako to. Kako nisam baš neupućen u mješavine koje se u Srbiji rade (googlaj Cepoguzac recimo), tako znam što mogu očekivati. No, neiskusan kolega je gurnuo nos u teglicu mljevene mješavine i skoro izdahnuo. Kod isprobavanja sosa je već gledao što ja radim i koliko uzimam, ali ni to mu nije pomoglo da ga spasi od navale ljutine. Za ove soseve je Tabasco nešto slatko za namazati na kruh.

Svi (pa i ja) imaju namjeru malo odmoriti nakon napornog i ispunjenog dana a prije večere, ali meni vrag neda mira, i više gimnastike radi skidam oklope s Gandalfa i pritežem šelne na spoju difuzora i gume što je spojena s cilindrom. Jao, kako sam bio ponosan kad sam skidanje, pritezanje i montiranje obje strane obavio u 30 minuta. I kako sam bio razočaran kad sam shvatio da nije pomoglo. Usporedo samnom i gazda Vukoje se malo “borio” s pekom koju je spremao za večeru. Kako sam već bio i gladan i jadan i umoran, tako sam se molio i nadao da njemu ide bolje od ruke. Ili sam ja bio već jako gladan, ili su molitve pomogle ali peka (ljuća i manje ljuta varijanta) su ispale sjajno, pa sam čak i na repete išao, što kasnije nije ostalo neprimijećeno na druženju jer mi ispao trbuh. Još večera nije ni završila kad je stigla glazba i počinje fešta. Nekako zabrinut radi motora, a i sustiglog umora, bježim od njih. No, stigli me i oni i ostatak ekipe, i sad više nema uzmaka. Muzičari se izgleda malo bolje trude svirati za gazdu, ili sam ja dovoljno popio, ili mi odgovara društvo pa lagano zaboravljam na umor i plan pisanja ovog teksta ostavljam za neko drugo vrijeme.

Isprobavanje ljutih soseva je dobro za veselje i raspoloženje, pa vidim da i kolegi dobro ide, pogled ne smijem previše komentirati ali nadam se da je uočio mrtvačke glave na košulji.

Tu sad muzika počinje ispunjavati i druge želje (ako provučeš pravu novčanicu kroz utore harmonike, nema toga čega nema), ali najednom prestaju pod izgovoram pauze. Sumnjam da bi oni stali da nije bilo na redu iznenađenje večeri. Tri bosonoge trbušne plesačice, na bliskom prostoru i pogled iz prvog reda. Zanimljivo i zastrašujuće, da ljudsko tijelo ima mišiće na svim tim mjestima, i još da isti mogu tako brzo raditi svaki me put iznenadi.

Nakon njih, bojno polje opet preuzimaju mužikaši, i izvlače iz svakog ponešto.

a motori vani spavaju

Na spavanje odlazim kasno, nakon što je mnogo njih, ako ne i većina, otišla. Ali nažalost ne mirne savjesti, ima veze i motor s tim.

nedjelja 26.04.2015.

Poučen iskustvom, kod lijeganja u krevet se odmah zamatam ne bi li izbjegao nepotrebno rotiranje, ali ne pomaže. Čujem još dugo muziku, a bome čujem i cimera kad (pre)rano ustaje s namjerom hodanja po buvljaku preko puta. Jel to od uzbuđenja ili nečiste savjesti, tko će znati. Ustajem (bauljam) prije 7h i pokušavam odraditi malo posla ili barem prozujati po Internetu, ali ne nalazim sreću u tome. Bauljam i po buvljaku, ali ne nalazim kolege, ali ni nešto vrijedno pažnje (ako izuzmemo knjigu Emila Ivanca Krugovi oko Kalnika koja mi je privukla pažnju zbog lokacije). U svom tom bauljanju uopće nisam ni shvatio da je pokret za 10minuta a da ja nisam uopće spakiran. E to je bilo pakiranje ko da mi je vrag za petama. Neznam uopće što sam toliko stvari nosio (neiskustvo), pola toga mi nije trebalo.

Prva točka dnevnog reda za danas je piće u kafiću Boss, koji se nalazi u centru na lijepoj lokaciji.

Koji ima i lijepo uređenu terasu

koja se opet nalazi u dvorištu lijepe zgrade (muzej slika?)

Druga točka dnevnog reda je posjet obližnjoj ergeli konja (Kelebija). Kako često vidim konja ujutro u zrcalu, a danas posebno (mada mislim da ovo uvreda za konje), i kako je Gandalf upitnog stanja i doleta, opet objeručke prihvaćam prijedlog da radije odemo par ulica dalje na tržnicu pa da imam priliku potrošiti ostatak dinara.

Sinagoga

Subotička stolna crkva (katedrala) svete Terezije (nadam se da ove ogromne pukotine na pročelju nisu nastale zato što smo mi unutra ušli, pa jučer smo blagoslovljeni)

I tako, dinare pretvorio u konjske kobasice i svježi sir, a dio još ostavio za sušene ribe koje sam propustio u dolasku. Treća točka dnevnog reda je rani ručak (12h) u prostorijama Oldtimer kluba Subotice, a kako je majstor kuhar još u 3 sata ujutro negodovao što muzika radi pauzu postojala je mogućnost kašnjenja. Ali to se nije dogodilo. Tjestenina posipana narezanim pečenim špekom, a za preljev srneći paprikaš, i škemba opet raste, treba li napomenuti da je bilo odlično? Sreća, u moto hlačama sam pa ne mogu pretjerivati.

Zadnja točka dnevnog reda je trebala biti posjet nagrađivanom medaru iz Donjeg Miholjca, prijatelju i oldtimerašu, no nekako se proširila vijest da je cesta prema tamo možda zatvorena i dane su otvorene ruke. Mili moji, kud koji. Neki ionako tek sada kreću na putovanje, neki zbog umora ili obaveza biraju najbrži put do Zagreba, a mi ćemo kuda smo i došli. Molim samo vođu našeg tročlanog čopora da ima obzira za Gandalfove probleme i da ne vozi preko 110. A problemi krenuli i s puno novijim GS-om, do granice se dvaput ugasio bez nekog posebnog razloga uz izjavljivanje greške na ekranu. Sve zabavnije od zabavnijeg, i i iako je mirisalo na avanturu, ništa od nje danas. Badava sam rezervirao šlep službu u Subotici, nije trebalo. Drago mi je da Gandalf nije stao na cesti. Do kuće smo opet stali u Pikec čardi i Čađavici, ali i na sladoled u Virovitici. Iako kilometraža nije velika puno događanja u tri dana i dvije noći uzelo je danak i vratio sam se umoran.

Snimka rute (i tamo i nazad)

Zaključak ovog kratkog lutanja od tri dana bio bio otprilike da ja nisam ni za čopor putovanje ni za moto susrete. U prvoj situaciji sam stalno gledao motor ispred i tražio u retrovizoru motor iza, pa skoro da ništa nisam ni vidio niti zapamtio od krajeva kud smo prolazili. A za moto susrete nisam jer nisam baš pričljiv, niti imam tema za prepričavanje, i vrijeme provedeno tamo mi je kao gledanje tuđeg života umjesto uživanja u vlastitom. To ne znači da nisam spreman ponovo probati. U svakom slučaju veliko hvala svima koji su mi omogućili da probam i budem dio jednog ovakvog događanja, i što ni u jednom trenu nisam osjetio izoliranost, žeđ ili glad.

04.06.2015.

Zasad sam već dva puta za nešto rekao da sam dugo vagao, i to je obično tako kad je uključeno planiranje. Ovo danas nisam uopće ni vagao ni planirao. Prije tri dana stigao jedan rabljeni ali bolji dio za motor (čudnim putevima, ali to je priča za sebe), prije dva dana sam to zamijenio i stavio oklope, jučer otišao do dućana za probu i oprao višegodišnje kukce. Danas je neradni dan, Gandalf još nije bio na Grossglockneru, najavili kišu gore, nema boljeg za isprobati motor i pobjeći od vrućine. Istina, nisam ni jednom otišao gore i vratio se isti dan, za sve postoji prvi put, ili barem probati. Provjerio sam s dvojicom školskih kolega da li je netko da mi pravi društvo i dobio očekivani odgovor, pa sam od nekih kompliciranijih dogovora i odustao.

Od kako sam preselio na selo ne koristim budilicu, i ne mogu reći da mi fali, i nikakav problem nije probuditi se u 5 sati, ali za svaki slučaj palim i osiguranje na mobitelu. Očito mi je trebalo podsvjesno jer se dižem minutu prije zvona. Pripremam jak doručak (4 jaja + salata), jednu energetsku pločicu zaostalu od prethodnog lutanja guram u džep, uzimam nešto sitno eura, navigaciju (Zemo), putovnicu, fotoaparat i naravno zlatni master. Bočne kofere sam ostavio na motoru da mi rade dodatni teret na zadnjem kotaču (bolja trakcija) i da imam čime strugati ako se dogodi kakvo zlo (Alpe, 6. mjesec, kiša….nije nerealno očekivati zlo). Krenuo sam par minuta prije 6h, činilo mi se kao krajnje vrijeme za krenuti ako se želi nazad isti dan. Eh, ne bi ja bio ja, kad jedan tako izazovan plan nebih dodatno zakomplicirao, zaboravio sam napomenuti da ne želim plaćati vinjete u Slo/A i da ću radije te novce zapiti, zajesti ili potrošiti na suvenire.

Svaki put kad krenem na put, od početka mi se po glavi vrti sve više nego vožnja i situacija oko mene. Istina, HR dio mi nije nepoznat. Dio Slovenije do Maribora nije baš zabavan jer ima dosta sporih dionica i dodatno njima je radni dan pa putuju pospani na posao i sl. Kod Maribora je već porasla temperatura ali odlična sinhronizacija paljenja semafora me izvodi iz grada bez nekih zastoja. I kao melem na dušu dolazi dionica zavojite ceste, uz rijeku Dravu, pomalo u sjeni i hladnija. Mmmm. Samo da je asfalt malo bolji :). Nakon dva i po sata taljiganja, eto nas (Gandalf i ja) u Austriji. Tu se stvari otvaraju, ograničenje izvan naselja se diže na 100 te doslovno letimo i sanjarimo uz poglede na razna polja i pokošene livade. U Austriji je praznik kao i kod nas pa nema velike aktivnosti ni gužve. Sanjario ja tako dok nisam omašio skretanje – popravio vožnjom kroz par sela i vrlo uskim cestama – nije uopće bilo loše 🙂 ali je vremenski sporije pa sam odlučnije krenuo pratiti svijet oko sebe.

Četiri i pol sata su mi trebala da potrošim gorivo iz tanka (nije bio pun na startu), ali ni paljenje te gnjusne lampice me nije zaustavilo još pola sata tako da sam prvi puta s motora sišao nakon 5h vožnje bez prekida. Bio sam uvjeren da mi pauza treba, ali kad sam shvatio da me dosta toga boli još jače kad stojim, samo natočio gorivo i krenuo dalje, ionako je alpska cesta pod nosom – ulazim u 11:29h. Zadovoljstvo uživanja u cesti je kako mi se čini svaki put sve skuplje, a ne bi vjerovali, u cijenu je uključen besplatan parking na svim bitnim lokacijama i odmorištima uz cestu. Pitam se samo do kada.

Obzirom da mi je ovo treća posjeta (tri različita vozila) i da nemam baš previše vremena, napravio sam si okviran popis želja, te krenuo u realizaciju. Slike neka govore.

Ovdje sam se čak i podugo zadržao, em u trgovini suvenira ostavio preko 30 EUR, em penjao malo do vidikovca više da se razgibam, ali naravno i da slikam. Sreća da sam neki dan nosio okvire pune meda uzbrdo, pa imam kondicije, inače bi mi jezik i do poda stigao, a ne samo do koljena. Naravno da je svizac tu, iako njegovo viđenje nije uključeno u cijenu ulaznice.

Na povratku do motora okidam još jednu sliku, s novom maskotom ovog lutanja (da netko ne shvati krivo, nije to onaj s prethodne slike, ovaj je plišani i košta sitnih 20EUR) i novim zvoncem. Ono iz Švicarske što je ponosno stajalo na tom mjestu su u Maroku posudili, vrijeme je za novi indikator kvalitete asfalta :).

Kao što vidite, kiše zasad nema, a sunce diže temperaturu da sam neugodno znojan u odijelu. Do idućeg mjesta s popisa želja imam još penjanje u visinu, pa će me strujanje hladnog zraka sigurno očeličiti. Kako se tajna stvaranja čelika prenosi s majstora na majstora, a svizac i ja sami, pokušavamo kombinacijom vožnje (hlađenja) i poziranja (grijanja) doći do čarobne formule.

Tko dođe do ovdje, a nema vremena za sladoled, bolje da nije ni došao :).

3.7eur za najjeftiniju kombinaciju i pola eur za korištenje WC-a, u odnosu na sve drugo, nije ni strašno, ili? Ako nekog zanima, sladoled je još uvijek dobar. E sad, nije on vrhunski sam po sebi, ambijent mu daje dodatni bonus – ne mislim tu na ove klince ili suncobrane, već na ono što se vidi iza. Nemam vremena za isprobavanje kvalitete ostalih slastica u ponudi, još jedan pogled okolo fotoaparatom pa idemo dalje.

Sviscu i meni se činilo da nam se Grossglockner sakrio u oblaku, i da danas nije raspoložen za slikanje. Nekad je ovdje stajala jedna jednostavna sprava kroz koju se sa sigurnošću moglo naciljati istog (pogledati putopis iz 2009.) ali očito nije bilo direktne zarade od nje pa je uklonjena. Još pogled na cestu kojom smo stigli pa možemo u nastavak – slika je vrlo slična jednoj ranijoj ali nije ista (fata je fata, ali dvaput je dvaput).

Do kraja silaska više nisam stajao, kod naplatnih rampi se okrenuo i samo po gasu, ali žustrije, unazad. Još jednom stao radi poziranja.

Iako je dan bio idealan za poziranje, ja sam skupio nekoliko lijepih slika i nisam imao volje za više. Vjerovali ili ne, bilo mi je prevruće a pijesak mi je curio prebrzo. Ionako mi se čini da ću morati uskoro ponovo 🙂 – ako mi priznaju račun (ne vidi se cijela registracija) mogu s istim vozilom još jednom ove godine za 11EUR. Cijelim putem je i kamera na kacigi bila uključena, valjda će dio uspomena i tu ostati zabilježen.

Nakon prolaska ceste i u drugom smjeru ne stajem ni da bi kameru skinuo. Malo mi je “pao šećer” kad sam oko 15h na Zemi odabrao opciju “Idi kući” a on uzvratio s 400km do destinacije. I ne bi ta brojka bila tako gadna da uz nju ne stoji 5h30min potrebnog vremena u idealnim uvjetima. A ja nisam ni ručao, ni u stvarnosti nešto odmarao, stalno neka akcija. Izbor je u stvari jednostavan, ako nema snage za dalje, prvi Zimmer frei je naš. Da ne zaboravim, u jednom trenu povratka je padala kiša (20 sekundi), ostatak sam proveo kupajući se u znoju. Prvo ozbiljnije stajanje sam napravio kako bi slikao okretanje 110000km na brojčaniku, ali bome i da se malo razgibam. Već osjetno umoran, a još 300km od kuće.

Drugo stajanje radim u Sloveniji, u Lidlu nakon Dravograda kad me već i prošla glad. Nisam namjerno stao da pojedem nešto ozbiljno jer em nisam imao baš previše vremena (ali to nije prvi razlog), em da sam se najeo, počeo bih spavati za volanom, a to nisam želio danas. Tankirao u HR iako je na rezervi bilo još goriva do doma. Stigao kući par minuta prije 21h, još za dana. Idealno.

Tehnikalije govore da smo prošli nešto manje od 900km, da je aktivne vožnje bilo oko 13h, dva tanka goriva spalili. I da, ove rabljene ali bolje prirubnice na spoju cilindra i usisnih cijevi su donijele lakšem paljenju motora, održavanju istih okretaja praznog hoda bez obzira na zagrijanost, nadmorsku visinu i slično, motor znatno više snage i volje pokazuje, a potrošnja u povratku pala ispod 4,5l/100km. Idealno. Još samo ruta i graf brzine, i to je to, do idućeg lutanja.

Filmovi

ponedjeljak/utorak 22-23.06.2015. Beograd

Hm, pa ove godine još nisam lutao iz poslovnih razloga, ili barem nije bilo dovoljno da bi se spomenulo. E pa red je da to promijenim. Tehnički trening, na 450km udaljenosti, sa svim uključenim…ima li neki razlog da se to ne odradi motorom? Paaa, ima nekoliko – od drugih besplatnih opcija za prijevoz do nekih tamo meteo alarma. Ma da, kaj god, ajmo…I skoro pa već uobičajeno za ovu godinu, nema odmora pred put, nego birtija. Iako sam pobjegao ranije doma na spavanje i iako je ujutro bilo 8 stupnjeva i vrlo osvježavajuće za voziti, nekih 100km sam se jako borio sa pospanošću i umorom, na kraju pokleknuo, uzeo Coca Colu i riješio stvar. Putem se na brojaču kilometara okreće binarnih 111111km.

Poslovni hotel, unutra ekipa iz X-faktora iskače na svakom koraku, a i mršava Janica Kostelić se smuca okolo. Sad mi žao što je nisam tražio autogram, ipak je ona kraljica. Za broj sobe dobivam 616, mala je vjerojatnost, ali eto, moguća. Isti broj nosi Gandalf na registraciji.

Cijeli dan vrlo intenzivno treniranje (stvarno, ne zezam se) a navečer večera izvan hotela. Motor miruje, taksijima se putuje na kej. Za ove mlađe, koji ne poznaju ćirilicu, Srpska brvnara je lokacija.

Par redova pive presječenih dunjevačom nije uzelo preveliki danak, uz pokoji mesni prilog za pod zub, i spavanje u normalno vrijeme. Nakon jutarnjeg nastavka treninga, pa ručka i pokojeg usputnog sastanka, a bome i nervoznog pogledavanja na meteo alarme, u 14h je vrijeme za povratak. Da ne bude opet spavanja na putu odmah poduzimam protumjere, samo me malo logo iznenadio :).

Opcije razgledavanja Slavonije i Podravine je najava (ne)vremena odgodila za neki drugi put. Odmah dižem ritam malo jači od svojeg normalnog jer je vruće (29stupnjeva) i jer želim što bliže doma doći u “normalnim” uvjetima. Jedino što sam uspio planom je to što sam ušao u vrtloge vjetra i kiše još i prije Slavonskog Broda. Vjetar je bacao sitne grane na asfalt, a bome i nas tjerao da vozimo kao pijani – bacalo nas lijevo desno “ko da smo mala lađa na veliki okeani”. Cesta prepuna kamiona koji u preticanju dodatne izazove unose u manevriranje. Ali stalno izgleda da je u blizini opet sunce pa ne popuštam u ritmu. Ne stajem ni kad su mi se prsti počeli lediti (na startu stavio ljetne rukavice bez prstiju) nego tek kad više goriva nije bilo. Kako više nije izledalo da je sunce ispred, pripremam se za ozbiljno nevrijeme. Sve bitno prebacujem u kofere, punim gorivo do vrha, stavljam zimske rukavice i zatvaram sve zatvarače na odijelu. Pametna odluka. Temperatura i dalje pada, a kiše sve više, srećom vjetar postaje laganiji (ili sam se ja privikao). Uspjelo je natjerati Gandalfa da izjavi ABS grešku ali ne i mene da stanem, makar te dvije ogromne crvene lampice blicale stalno.

Nakon 4h stigao u lokalnu birtiju. Da su bili idealni uvjeti trebalo bi mi više :). Kako me treslo, pa polijevalo, pa treslo, pa polijevalo, pa dobro ispralo mislim da sam put dobro iskoristio i za pranje odijela. Treba li napomenuti da nije promočilo? Koliko god tražio osvježenje na nedavnom lutanju prema GG i skuhao se, toliko sam ga na ovom putu dobio. Smrznuo se na prvom dijelu putu tamo, a na povratku iako je temperatura pala do “samo” 12, jak vjetar mi je ledio kosti desne šake čak i u zimskim rukavicama. Skoro 900km i smiješak na licu :).

07.08.2015.

U sveopćoj euforiji oko ljetovanja na Jadranu, vijestima o popunjenosti smještaja i rekordnim rezultatima, te pratećim gužvama na cesti praćenim visokim temperaturama, i kontra svih svojih stavova i mišljenja o vožnji motorom ljeti, prihvatio sam poziv rođaka da mu se pridružim na moru. Dobro, možda je malo pripomogla i pomalo mrtva sezona na poslu, i malo nepotrebnog nerviranja mimo posla, ali to su samo detalji.

Najbolje je bez puno planiranja, ali svejedno treba imati barem 4 stvari (ručnik, krema, kupaće i sunčane). No, ne smiju se zaboraviti tekuća pitanja, svi govore da treba puno tekućine uzimati, a meni nosivost i volumen ograničeni. Da smanjim problem nosivosti, kupujem plastične flaše. Koliko ima da ima, ostalo će se dokupiti. Kako se ne vozim nešto u zadnje vrijeme, zadnju logistiku odrađujem motorom, da se malo uhodam i vidim da li sve radi. A motor ko urica, ni u penjanju uzbrdo se ne grije, kao da je samo čekao da mu netko posla da. Odmah mi je bio sumnjiv.

Već u prvoj dionici puta koja ide autoputom, prilikom zaustavljanja radi naplate, nešto mi je čudno, ali pripisujem buci prometa. Kod silaska s autoputa u Karlovcu i dalje čujem čudan zvuk, sad već ne može biti radi prometa, ali ne želim proučavati da ne izgubim zamah i da me vrućina ne stigne, jer naravno krenuo u 13:30 po najdebljem suncu. Stao prvi puta na Plitvicama, i da, nije mi se činilo, ventilator na hladnjaku ulja vrti punom snagom i bez prestanka. Eh, do sada se nikad nije sam upalio, pa ni kad je ulje prelazilo 170 stupnjeva, sad se odjednom neda ugasiti. Nije mi to baš drago, ali nedaj bog većeg zla, idem tako do Borja pa ću tamo probati riješiti. Jednom bi bilo korisno raspored osigurača imati pri ruci, ali i nabadanjem se može pronaći pravi. Ventilator stao, sve ostalo izgleda da radi. Odlično, jedan vrč kiselog vrhnja za osvježenje i gas dalje.

 

U nastavku mi ovo malo kvari užitak, i možda mi motor želi poručiti da na krivu stranu idemo, ali kao i dosad, nema odustajanja. Promet opada, odabirem na navigaciji najkraći put, to obično bude i najzabavniji, i umjereno sporo smanjujem put do cilja. Spuštanje na Obrovac nije gušt, asfalt je jako “pofrezan”, gume su na kraju života, a kočnice nisam dugo gledao, ali njih nikad previše. U svakom zavoju gubim putanju i borim se s korekcijama, eto meni zabave. Ali more se nazire, to svi vole, pa tko sam ja da mislim obrnuto?

Pomalo već umoran i kuhan dolazim na destinaciju.

U dobrom društvu provedeno čak dva dana više od planiranih, ali povratku je došlo vrijeme. Naciljao odlično vrijeme za povratak, te dobar dio prvog dijela vozio nakon kiše, koja je osvježila te time olakšala putovanje. Sada namjerno biram cestu Obrovac-Gračac, moram provjeriti da li je i uzbrdo problem, a kad ono problema nema. Puno mi se ljepše penjati nego spuštati, pa naravno kad je lijepo ne stajem ni da bi slikao. Ipak, na Plitvicama ovaj put skrećem s glavne ceste i tražim vidikovce…našao jedan, poslikao se malo i dosta za ovo lutanje, povratak nazad je jedino na planu za dalje. Do idućeg lutanja.