900km Zadra (2026)

Priprema

Prijatelj iz OT kluba je dao ponudu koju je bilo teško odbiti. Ajmo na susret “100km Zadra”, krenemo u petak do njega na Vir (ili ako nas bude previše na više lokacija na Viru), prespavamo…pa u subotu na susret u Zadar…opet prespavamo i u nedjelju doma. Otvaranje prijava smo čekali u niskom startu(jer ograničen broj sudionika) i kad su otvorene, malo je entuzijazam došao na kušnju jer je kotizacija 80€ vozač, 70€ suvozač. No, 6 posada/vozila smo uspjeli prijaviti.

Od tih 6, tri posade su mogle krenuti na put do Vira ranije, u 10h (Mercedes “Ponton” i neki coupe koji neće biti imenovan samo zato jer je uletio kao štedljivija varijanta prave i starije S klase, te kocka kabrio 320i)…dvije posade (i ja u ovoj skupini, kao predsjednička pratnja) u 12h…a zadnja posada kad završi s poslom kasnije. Išlo se tako da se stigne još napraviti izložba u centru Vira (dogovorena s lokalnom TZ).

Ove dvije posade u 12 su trebale biti usporedba istočne i zapadne Njemačke…Pantelija (BMW 1600-2) vs Wartburg 353 deluxe (limo)…i jako sam bio uzbuđen oko toga. Dan prije radim dnevnu kontrolu vozila. Ulja ima, ali ispod polovice min/max…hm…nije tako sigurno bilo kod prošle provjere…bacim pogled na servisnu karticu…khm.khm…zadnja promjena ulja 02/2022 (prije 4 i po godine). Sad više ne stignem to ispraviti, dolijevam svježe ulje iste gradacije koje sam našao na polici. Kod kontrole pritiska u gumama popravljam težak volan…barem dijelom…bile su na 1.5bar i dižem ih na 1.8. Antifriz se nazire u hladnjaku, kočionog ulja ima…spremni!

04.09.2026.

No, nekako putem je Nada (ona što umire zadnja, ali nekad lakog morala) pokvarila plan i ja ostao bez suvozačice (radi koje sam i najviše planirao ovo lutanje). I onda je još vlasnik Wase imao noćne more noć prije kretanja (grije se cvajo, freewheel sistem nepoznatog stanja i sl) i ništa od direktnog sukoba, barem ne ovaj put. Za kaznu će se voziti u Panteliji. Plan za put je bio autoputom do Karlovca, pa na staru.

Do naplatnih u Lučkom je sve išlo po planu, a onda smo zapeli u koloni mic po mic, i zbog par auta koji su se kvrcnuli, izgubili pola sata najmanje. I to je bilo dovoljno da sad više ne moramo forsirati da ulovimo posade koje su krenule u prvoj grupi.

Nakon Karlovca više nije bilo zastoja i moglo se normalno putovati. Putem se okrenulo 80.000km (nemam pojma koji put, valjda drugi 180.000) i popapali smo grah u Vili Velebita gdje sam parkirao u hladovini odmah do stolova. Konobar je bio sav uzbuđen oko auta.

Veselio sam se spuštanju prema Obrovcu. Ali neki moderni auto mi pokvario veselje, i taljigao se za njim. Malo smo kasnili na izložbu pa nisam točio gorivo, bilo je dovoljno.

Vir

Zadnja posada nije stigla na izložbu, ali nas je ulovila na večeri. Za one autistične koji broje aute i pomno čitaju – na slici je 5 auta jer je stigao jedan koji ima drugačiji plan od našeg (DS KŽ rege). Po mraku smo pratili vođu puta (organizatora) do smještaja. I samo nastavili piti do duboko u novi dan. A plan je budilica u 5h da bi u 6 bili na kupanju, i da stignemo na susret u Zadar….

u autu sam imao montiran GoPro na nosač suvozačkog naslona za glavu, podešen da snima 1 minutu nakon paljenja. Ideja je bila snimati povremeno Wasu…kako Wase nije bilo, okinuo povremeno svejedno…

05.09.2026.

Prije nego krenemo s drugim danom…kratko još o jučer. Zaboravio napisati da smo putovali skoro 6ipo sati (uz kratku pauzu za ručak). I da je sunce tuklo sa suvozačke strane, pa je supatniku bilo vruće i osim leptira imao i otvoren prozor…i to je dodatno diglo razinu buke i propuh oko desnog uha. Tako da osim buke vjetra ja nisam ništa drugo ni čuo.

Budilica je krenula u 5, ali je vlasnik tek na spomen svojeg imena reagirao…naravno da smo još malo nastavili i da je kupanje pričekalo doručak/kavu i sl…ali smo otišli na kupanje. More mirno, čisto i dlaku toplije od poželjnog. Svi lijepo spavali, nitko se ne žali na moje hrkanje (a hrkao sam sigurno jer kad bi se god u noći probudio, grlo je bilo nadraženo).
Kod kretanja prema Zadru šok…na prvom kružnom toku, Pantelija struže i zavija toliko da ne kužim jel ležaj, kardan, guma po karoseriji. Hladni znoj me polio, ali vozim dalje, na ravnom se ne čuje. Prije izlaska iz Vira tankiram – skupilo se 424km a utočio 36litara – odličnih 8,5l/100. U koloni idemo za Zadar, ulazimo u staru jezgru, vozimo povijesnim ulicama i parkiramo po uputama organizatora.

Organizator je za nas pripremio naljepnice za vozila, zahvale, poklone od sponzora, poster i svašta nešto. Svaki auto je i dobio veliki karton ispod motora, da ne označi teritorij. Dok traje izložba nama je vrijeme ispunjeno posjetom Arheološkom muzeju i crkvi sv. Donata. Rashlađeni muzej je super za bijeg s vrućine dana, ali i priča i eksponati su super zanimljivi. U crkvi nas dočekuje mini koncert ekipe koja ima probu, familija goluba i lijep pogled na dio parkiranih auta. A da ne dehidriramo organizator nam je dao vode i bon za kafiće. I kroasan.

auta je bilo svakakvih,ima pokoja galerija online…iz našeg kluba je na kraju bilo 7 vozila i 14 duša.

Još u Zadru dobili smo i marendu u vinskom vrtu…krumpir salata i orada valjda, nemojte me držati za riječ jer ju nisam jeo (zbog alergije). I piće naravno.

Kad smo potrošili predviđeno vrijeme krećemo na drugu postaju a to je staro naselje u Zadru Arbanasi. Tu smo u samostanu upoznati s 300 godina povijesti Arbanasa, poznatim ličnostima koje vuku korijene kao i s neraskidivom vezom s biciklima (bičikleta). Dobili smo mi i gastro poslasticu – pita kojoj nisam zapamtio ime, ali rađena po starinskom receptu. Toliko mi se dopala “bičikleta” majica da sam bio spreman mijenjati jedinu klubsku koju imam, ali druga strana (atraktivna mlada djevojka koja je dijelila pitu) nije bila zainteresirana.

Kad je završio službeni dio, i vrelina dana bila na vrhuncu, jedan dio sudionika odlazi u kafić na bezalkolno piće, a drugi (u koji spadam i ja) odlazi na školsko igralište kako bi odradio ispit spretnosti. Ispit je bio jednostavna vožnja po zadanoj ruti između i oko čunjeva, parking u garažu i rikverc na početak. Na licu mjesta je određeno idealno vrijeme 35s.

Jedva sam dočekao red, vozio predzadnji. Uzeo i supatnika da mi čita sekunde. I naravno, preuzbuđen i neiskusan, ušao prerano u cilj. Ne može to Pantelija tako sporo i gotovo.

Treća i završna postaja je bila vinarija Karaba u Pakoštanima. Išli smo u vođenoj koloni, usput nas preusmjerili i uz obalu jedan dio, a gomila furešta snima, uzdiše i maše… Da bu ova postaja više od očekivanog moglo se naslutiti na piću dobrodošlice…odlična je bila travarica, a vjerujem i ostalo ponuđeno. Stolovi su bili puni pića i leda, klimatizirani unutrašnji prostor je godio nakon cijelog vrelog dana. Za predjelo smo dobili odličan pršut i vrhunski sir, ali i slani inćuni, pašteta od tune i slične gadarije koje ne smijem jesti.

Kad su počeli dopunjavati plate, ulovio me strah da je to i glavno jelo…ali ne, za glavno jelo je tu pečena janjetina koliko god može tko pojesti. Organizator je i donio slike svih vozila, u zasebnim okvirima, koje su sve nastale na istom mjestu. Super uspomena.

Tu negdje je počela i podjela nagrada…najboljim vozačima po klasama, klubovima i posebna kategorija – nagrađivala se vjernost prema vozilu s kojim se sudjeluje. I kategorije su bile 20, 30 i 50 godina. S 22 godine u vlasništu Pantelija mi donio najmanju, ali neočekivanu i vrlo slatku nagradu – zadovoljstvo se valjda vidi u izrazu lica.

Nagradu (ali onu najvrijedniju, za 50 godina vjernosti) je ubrao i kolega iz kluba, a bilo je nešto i za klub, da mi supatnik ne ide praznih ruku kući.

I dok više nisam mogao disati od hrane i pića, išla je još kava i kolači. Kavu ne pijem, a za kolače nisam više imao mjesta. Potrajalo je sve nešto duže u danu, a naša dva člana kluba još zovu kod sebe pa završavamo sa susretom…Pantelija ostaje u vinariji jer ne mogu van, i selimo se u Volvo 760. Prvo idemo u Drage, tamo nas čeka još pića i prefine palačinke. Pa se vraćam u vinariju, uzimam Panteliju i već po mraku stajemo još u Sv. Filip i Jakov što nam je putem na povratku…još pića i ića…ali ni mozak ni fotoaparat više ne rade.

Duboko u noć smo se vratili na smještaj u Viru, vođeni starim Pontoncem…i ne, nismo išli direkt na smještaj, još smo pokušavali stići na vatromet povodom završetka sezone, ali toliko kasno stigli da su već izvođači motali kablove…nije nam drugo preostalo nego na smještaj, i nakon par gemišta hlađenje u moru, već u novom danu.

Vožnja u danu

Struganja i zavijanja nije bilo kasnije u danu (ili se nisu čuli od buke), pa je moguće da su diskovi strugali.
I kad se sve malo realno pogleda, vidi se da je organizator imao na što potrošiti novce od kotizacije.

06.09.2026. povratak

Sve što je lijepo kratko traje, kao recimo san…supatnik je tek u nedjelju ujutro shvatio kakvu motorku ja skrivam u sebi i koliko drva mogu napiliti u jutarnjim satima (hrkanje). Nije nas to spriječilo da se spremimo za jutarnje kupanje, jedino sam ja uspio krive kupaće pokupiti sa sušilice i vlasnik je to čak skužio. Mali detalj za pamćenje. Bura je lagano krenula i donijela trava i nadam se mahovine. Još pojeli nešto i vrijeme za povratak.

Otvorim gepek a ono podnica masna. Jedna od flaša ulja (INA) koje smo dobili je odlučila podmazati Panteliju. Počistili koliko je išlo, ulje poklonio, utovarili stvari. I ekipa se nekako dogovorila da smo vodeća posada i diktiramo rutu i ritam povratka. Naravno nakon što je susjed obišao i napravio foto seansu sa svakim autom i svima nama zajedno ispred apartmana “Kod zločeste Ane” (slika??).
Putna prognoza nije najbolja, idemo starom nazad, a o zadnjoj dionici ćemo odlučiti putem. Sa strahom prelazim prvi kružni tok, ali danas ništa ne struže. No, sa svakim kilometrom sve teže doziram papuču gasa. Malo krene i zapne. Neki su morali brzo na pumpu (ne bi vjerovali kocki kabrio curi tank pa ne smije preko pola). I dok neki toče gorivo ja izvlačim šipku od ulja i kapam po poluzi od gasa u motornom prostoru (jer ni ja ni drugi nemamo zrno masti). Nije pomoglo.

U koloni gmižemo do Posedarja i tu većina odlazi na autoput a nama ostaje prazna cesta. Jedino što “malo” puše i sve vjetroelektrane okrenute na sjever. Ali na moje iznenađenje, Pantelija drži liniju bez obzira na udare vjetra.

Kako mi u dolasku pokvarilo silazak prema Obrovcu, tako se veselio da će sad uspon biti za uživanje. Da, možeš misliti. Prvi neki vozač što čudno vozi, zavoj u prvoj, ravnica polu gas, a svaki vidikovac skoro da stane. Iza njega noviji auto koji ne pokazuje namjeru preticanja. I u prvom dijelu sve kao naseljeno i puna crta. A meni gas sve veći otpor radi. Kad sam u daljini ugledao isprekidanu, nisam više pitao što košta – druga i lupaj do poda. I u trenu pala oba. Ali, to što je prazna cesta, Panteliji ne znači previše…ne može on ovako natovaren uzbrdo a u zavojima se naginje…nema veze, pred zavoj u drugu, i po ravnom do koliko dođe (80tak)…ali ni ispred ni iza nikoga…jedino iz suprotnog smjera uletjela dva motorista. Temperatura motora ko na 130 na autoputu…sve drži, samo je uspona brzo nestalo.

Uspio čak pred kraj uspona i uloviti dva auta, te ih na silasku pratio i hladio napaćene konje. Stao da pričekam ostatak ekipe, a oni samo projurili kraj mene. Pa tko bi prvi, sad bi zadnji. Ali imali smo dogovoreno mjesto za ručak i tako je kolona ostala u toj formaciji. Bio sam uvjeren da su me stavili na čelo jer je Pantelija najstariji (i najsporiji) ali bez problema smo pratili i kao zadnji.

Ručali smo na istom mjestu kao i u petak, i ne bi to spominjao da nisam naručio mladi luk i dobio toliku porciju da nas 5 ne bi pojelo. U nastavku opet vodimo. I kako se prometna situacija na autoputu nije ništa popravljala, odluka je starom do Tušilovića pa preko Pisarovine prema V. Gorici. Nisam tuda vozio, a bome da nisam imao navigatora vjerojatno ne bi ni pogodio. Ali zanimljive ceste. Izbili na ZG obilaznicu negdje kod Buzina, a benzinske nigdje. Do Petrola (Sesvete istok) se već skupilo preko 450km od gmizanja u koloni sureta, vožnje spretnosti, otvorene ceste i autoputa. A nisam mogao nježno dodavati gas…i kazaljka je dodirivala crveni dio (Pantelija nema lampice rezerve). Utočio koji deci ispod 40l i po plinu dalje. Popili još rundu za rastanak u Breznici i već solidno umoran stigao doma. Ubio me propuh i stalno gledanje u retrovizore gdje su ostali.

No, Pantelija je odradio svoje i zaslužio novo ulje. Ali dok dođe na red. Drugi dan sam samo potražio uzrok za zapinjanje gasa i nije bio na polugama u motornom prostoru, nego u spoju pedale i poluge koja klizi po njoj…zrno masti je sve popravilo i spremljen na spavanje.

Do idućeg lutanja, siti i debeli mi bili…