che bella macchina (Rimini 2024.)
Category : Lutanja, Lutanja oldtimer
Izvorni tekst je napisan i objavljen 2024. godine na forumu BMW autokluba M, a ovdje dodan u 2026. godini.
Ekipo…laska mi uvijek kad poželite čitati moje laprdanje…i dalo bi se napisati lijepo…ali ne stignem, treba živjeti . Probat ću ukratko, kome se ne čita, Pantelija (BMW 1600-2) je odradio put, nisam vadio ni alat ni rezervne dijelove.
A ovako smo izgledali u startu
Krenuli u srijedu u podne (nisam prije stigao odraditi posao i spremiti se) – 24.04.2024. Nažalost, nemam slike kako je auto izgledao kad sam utovario “paket” i pripadne stvari. Gepek pun (što alata, dijelova, kofera) a bome i po zadnjem sjedalu, po zadnjim podovima i sl. Možda sam zaboravio napomenuti, glumio sam Jasona Stathama, paket je trebalo dovesti do Riminija (700km najbržim putem!) i nazad, potajno. A mazohista kakav jesam, kad već nisam mogao motorom (bilo je ružno vrijeme u srijedu), onda Pantelija. To mi je odmah bila prilika da testiram onu svoju “s njim bi na kraj svijeta krenuo”.
Uglavnom, do Slovenije preko Zagreba ćaskom, sve radi.
Nismo zanimljivi, ajde gas. U Sloveniji, negdje na 160km od starta prdnuo osigurač od sata i upaljača. Skrenuo na neko odmorište, prebacio navigaciju na prijenosnu bateriju i piči dalje…nema smisla da ga mijenjam, samo će ponovo prdnuti. U Sloveniji ima snijega po planinama. Cijelo vrijeme je hladno, s povremenim padalinama…sreća da Pantelija nema efikasan motor pa zato ima viška toplinske energije i grijanje je ko uz staru kalijevu peć.
Ritam držim oko 105…tu bi trebao optimalno trošiti . Osim kad nešto majmuniram kao slikanje puno šestica.
U Sloveniji pred kraj natočio, misleći da ću nešto profitirati…ali gorivo već preko 1.8€. I ne samo to, kad sam ušao da platim, prvo sam morao čekati da svi djelatnici prestanu blejati u Panteliju i odgovarati na pitanja. Došli mi i do Italije. Nakon granice svi na provjeru. Ispred mene stavlja pješadija dva auta na stranu a ja čekam. Otvara karabinjer vrata auta koji je van kontrole i maše, samo ti ajde, ne čekaj ništa…prednosti lijepog auta.
Po nove traperice nisam skrenuo, vrijeme ide a još dalek put čeka….i nisam stao (osim onog petljanja s navigacijom i točenja) do okolice Venecije. Tu više nije išlo, gladan, posebno jer sam znao da je paket pripremio hranu po starinski…vrijeme nešto prije 17h.
Za pohanog domaćeg piceka sam bio spreman, ajde paradajz još nekako, ali ajvar je prelio čašu . I dok ja tako fino nahranjen pušim cigaretu, sve mi nešto miris goriva smeta…je pumpa u blizini, ali nisam primijetio miris kad sam stao. Dignem ja haubu za svaki slučaj….i gledam kako mi ono skupo gorivo curkom curi po usisnoj grani i bloku motora…znam da nemam vremena se sad s tim igrati, ako upali, samo gas dalje…moguće da je plovak zaštekao…sreća da M10 ne pati od zalijanih cilindara, brzo to on proguta i ispljune.
I tu u nastavku puta, na dionici od Venecije pa oko Padove prema Bolonji, sam ušao u mlin nadrkanih talijana koji idu s posla valjda. Šleperi i kamperi su dodatna komplikacija. Ritam nije strašan (ovisno u čemu sjediš), nekih 120 na sat…ali je izuzetno intenzivan. Nema razmaka između auta ispred/nazad…a nema bome ni lijevo/desno. S lijeva su betonski odbojnici a s desna šleperi i kamperi. Nemam pojase, nemam abs, kočnice su dizajnirane prije 54 godine, a nedaju mi da si ostavim malo zalihe ispred…malo je reći da se nisam ugodno osjećao. Sranje se moglo namirisati u zraku.
I nešto kasnije se i dogodilo. Hitne žure, mi stojimo…ali ne baš dugo, nema to valjda tamo…očistili malo zaustavnu traku i sve nas požuruju da nastavimo…teško mi uopće pogledati na što liči pet/šest auta koji su se pokršili, par totalno…ali što sad, mrak pada, nema sad nazad.
Za kraj sam si ipak složio malo zabave jer nisam htio točiti na autoputu, nekad je bilo skupo, pa sam vozio i dok je cajger pao dosta nisko (auto nema lampice rezerve), preko 400km od prošlog tankiranja.
Prva benzinska nakon silaska s autoputa je bila moja, uopće me nije diralo što piše na njoj, nisam ni prebacio jezik samopuslužnog aparata na neki razumljiv, snašao se vrlo brzo…kasnije vidio da mi je autorizacija pojela preko 100eur, natočio oko 76 (1,9nešto cijena)…oko 10l/100 pije Pantelija…u stvari valjda pola pije pola šarcu (cesti) daje.
U 20:19 je Pantelija ušao u Rimini…700km za nekih 8ipol sati s pohanim picekom i dva tankiranja. Procjena mi je bila oko 9. U navigaciji sam imao adresu najjeftinijeg slobodnog hotela s 3* prema Booking.com. Rezervaciju nisam nikakvu radio, jer je bilo pitanje hoću li stići, a i skuplje je nekad kad si booking uzme svoju maržu. Stvarno ima mjesta i stvarno je cijena manja…24eur soba za dvoje s doručkom i još nekih 5E gradske takse…parking na osvijetljenoj cesti ali 5m od hotela. Prvi put u životu da sam izvadio dokumente iz auta .
Mada…toliko lijepih komentara i pogleda već dugo nisam doživio…najbolji je lik iz pizzerije preko puta…”che bella macchina”…pa nastavlja, pita koji jezik razumijemo…ajde engleski…”…what a fucking bjutiful car…” pa sam prihvatio priču i pitam zar nema veze što je njemački? Eeee, veli on, da je talijanski bilo bi sjajno, ali nema veze, divan je. Putem po cesti ljudi dižu palac, djeca iz busa mašu…
U sobi nema grijanja, ali na recepcije dijele deke. Bar ima tople vode. Doručak je bolji od očekivanja.
Uz to ide još ponuda raznog voća i slatkiša. Nakon doručka me čeka posao, pa dostaviti paket na lokaciju i događaj zbog kojeg smo došli, ali to je za neku drugu priču, nema veze s Pantelijom. Kako plan nije postojao, osim da ja sigurno ne želim voziti noću, dogovaram u hotelu još jednu noć. I svađam se zašto su poskupili…a u stvari cijena pala za euro…28€ je slijedeća noć s doručkom.
Europsko u gimnastici, na velesajmu.
Eh da, taj jedan euro jeftinije je valjda bila topla voda, večeras je nema…
Obzirom da je finale izmaklo za malo, petak je dan za povratak (inače bi nedjelja bila). Obzirom da sad mogu krenuti ranije i da me još peće duša od one dionice u srijedu…biram SS16 plus SS309, ceste uz obalu. Prije samog izlaska iz grada bacio pogled na tu “malu” plažu….pijesak dokle pogled seže…i limenka od Žuje .
…naivac kakav jesam, mislio da ću voziti ko po Jadranskoj magistrali s pogledom…da ne bi…da u jednom mjestu nije užasno smrdilo po ribi, ne bi ni znao da je more u blizini. Da su lopine ranije poslali velik popust za Mirabilandia park, vjerojatno bi se počastio bljuvanjem na nećem, ovako sam samo prošišao. Prošli smo i kroz (Nacionalni?) park Delte rijeke Po, i provezli se po mostu Ponte Translagunare…bilo je nešto gurmanske ponude putem, ali nisam baš nešto oduševljen. Povremena preticanja kamiona i generalno ležerniji stil vožnje su ipak lakši odabir no vrijeme neumitno curi.
Vratili se na autoput kod Venecije i samo gas dalje, sad ritam 120 držim…pauze nema ni za cigaretu, usput si mahali s još par oldtimera, ali jedna stara GTV 2.0 nije htjela ni namignuti…prvi put stajem nakon 5ipo sati na cesti. U Sloveniji. Da bi točio. I da bi sjedio idućih sat vremena odrađujući posao (petak je, ide vikend). Pregladnio ali izgubio tek kad mi je BMW ekipa sjever priopćila što me čeka oko Ljubljane…usmjerili me na južnu obilaznicu kojom bi i išao, ali krljanac odvratan…i ne bi to meni uopće smetalo da: 1. nisam vidio fleku ispod auta na parkingu (možda gorivo, možda nije Pantelijina, ali antifriz provjerio) 2. kad sam stao u krljancu temperatura krenula prema crvenom… Oblio me hladan znoj…sve trake pune i stoje, od sramote ne želim dići haubu. Prebacujem grijanje i ventilator na max i stvar se umirila, ali mi je stalno u podsvijesti.
Provjerili mi još i gužvu oko Zagreba…i na naplatnoj Sv. Helena prvi put stisnuo gas do poda…ako misli krepati, sad nismo daleko.
Na 130-140 počinje skakati i tresti volan. Gume i felge nisu baš u balansu. Vratio paket kući i otišao do lokalne birtije. Nakon 11h sjedenja u autu došao i ja doma.
I naravno…za par sati opet krenuo u birtiju …i to možda ne bi bilo spomena vrijedno da na povratku doma, onako malo opijen srećom što smo se vratili, uočim zakucanu kazaljku temperature u crveno. Tih par sati do jutra nisam baš spavao…em od umora, em od brige…kaj sam baš morao divljati pred kraj?
I čim svanulo, ajmo…upalim, kazaljka normalno…odradi pola minute i bum, crveno…
Eh, tu mi već laknulo…da je fuzija u cilindrima ne bi tako brzo ugrijala indikator. Ali gledam žicu, ne vidim da bi negdje bila oglodana, uzeo drugi indikator i opet divljanje…da skratim, kad je stigao novi indikator sve radi stabilno, auto se izgleda uopće nije ni jučer grijao, sve je do VDO indikatora proizvedenog 1972 . Usput otkrio i sitnicu koja je izbijala osigurač. i vidio neke detalje koje nisam dosad…Pantelija opet spreman .
